*
šest krigli vode dva espresa jedan zeleni čaj
panika živi u zubima
nekada je maslačak
nježno žmirka tek da ne zaboravim da je tu
kiseloumno bridi
ne boli
iako je u ustima cijela menažerija
boli
skameni cijelu vilicu
iako je sve kao bezopasno
kao, niko nije umro od toga
možda zbog čipkastih jutara
klijanja slačice
možda zato što stalno hoću tutnjavu uma
i ništa manje od toga
srce u tome debelo učestvuje, krene da se vrpolji
iskipi, pa iskoči
gle, stvarno
ispadaju zubi
ukoči mi se lice
i tako satima
i da
umirem
o da
panika i dah se prepiru
ko će kraće
oštrije
puniti rebra maglom
čupati pribranost
pa krenu da deru kožu
pa koža kačamak
gori
pa cijela stvar sa
biljnim
nebiljnim supstancama
propada od preterane njege
a u središtu svih sistema navodnjavanja:
tvoje asfaltne oči
i da odmah kažem
mislim da to
taj goruće crni grm
ima veze
sa budnošću
pulsiranjem u predelu butina
nesvjesticama
prezrelim mlijekom ljeta
džunglom koja raste umjesto kose
svjetskom pandemijom
i ostalim nepodopštinama
ali idemo ispočetka
Jako je teško zaspati. Uvijek je bilo. Od tamo nekog fakultetskog perioda skoro nemoguće. Mozak je u prenadraženom stanju. Svejedno da li sam zbog nečega sretna, ljutita, sjebana, utišana, raspričana, krhka, zahuktala, svi afekti čine da budem budna. Bilo je: previše uzbudljivo. Bilo je: ako spavam, puno toga izmiče. Nepročitane stranice. Propušteni događaji. Propušteni nedogađaji. Mahnitanja u okolini. U susjedstvu. Propušteni razgovori. Propuštene prilike za revoluciju. Neproslušani glasovi. Na primjer – tvoj glas. Jako je teško spavati i onda ne slušati šta ti pričaš. To kako pričaš. Kada govoriš to je da se umre. Iako su mehurići sa svih strana, tu nema snova samo čista zaraza. I kako onda zaspati reci, ajde, kako.
Poslije je bilo: spavaću kad umrem. Pa je bilo: ako zaspim, umreću.
Uglavnom: san nije bio prijateljica. Tablete također, jer želudac je u svađi. Ponekad, ako baš ništa ne pomaže, popijem melatonin. Koji je, kao, prirodan. Probudim se za dva ili tri sata, kada više ne deluje. Budem kao da me pregazio teški snijeg. Bila je i marihuana. I to je: bilo jako lijepo. Sve dok me nije napala panika. Kao da ima veze sa kuhinjom u kojom provodim vrijeme. Kuhinja je skoro cijeli prostor i vrijeme. Soba za spavanje je pored, zelenkaste alge su na zidovima. Pljesnivo je ispod kreveta. Ako podignem roletnu, postaje kazališna scena za stanodavca, koji je u dvorištu. A ja neću da me vidi golu i kako se panika nadima u vlažnom prostoru. U sobi nemam signal za internet, dakle: napetost, nesanica, neprekidno naviruća narativna nepogoda, narativni vrhunac, skučena kuhinja, nedostaju obrisi zapleta, razrešenja ni na vidiku. Kada sam naduvana i pojavi se panika, pa to je gore od porodičnih odnosa. A opet, nekada me samo umiri. Mirza kaže da se to događa od prerano ubrane trave. Ne razviju se svi kanabinoidi i nešto bude poremećeno. Kada izgleda kao da je spremna za berbu, treba je pustiti još desetak dana. Jako je teško gajiti paniku. Jako je teško zaspati. A nije da nisam tražila spavalačke saborkinje. Plaćene ubice koji će sve ovo spriječiti. Zaustaviti. Nesanica i panika kao da pripadaju istom jatu riba, to me jako uzemirava. Najgore je kada kažu: sve je to samo u glavi. Kao da nije stvarno. Kao da stvarno ne želim da razbucam sve njihove glave, a prije svega ovu ne-moju. Možda stvarnost u ovoj matematici ne postoji, sasvim je neizdrživo. Možda neka nauka o spavanju i anksioznostima ipak postoji. Samo ne znam o tome ništa. Ili nemam novac za psihoterapiju. Ili, ipak, ova kuhinja postoji. Čini se da je kuhinja nešto čvrsto. Mora da postoji, jer sam tu stalno. Još ne vidim da je obrasla mahovinom, ne mogu je baš uvek napipati. A dodir je, za sada, jedino pouzdano čulo.
Pipati sve oko sebe, pipati naglas. Sivkasti stol, jeftine drvene bojice, uflekani papiri, glatka ljubičasta kutija melatonina, rizle, duhan, kaleidoskop, šuškave vrećice kukuruza kokičara, barem nešto žvakati, spisak podkasta za slušanje, također za žvakanje, magma koja peče ali ne topi ruke, zašto ih ne istopi, prekid daha, strah od prekida daha, sveske sa romskih radionica, cvileći kompjuter – izgleda da odatle izvire vrućica, neotvorene koverte iz poreske, osušena ruža, prva koju si mi poklonio, iako sam te preduhitrila i prvi cvijet donijela ja tebi, ne bez panike, pod prstima žuljaju ideje za neke nikada dovršene tekstove, pod prstima toliko gori da bih zarila sve u pluća, samo da gori još više, samo da prestane trnjenje lijeve strane trupa, samo da prestane ovaj k’o fol prijelaz iz jave u san, ima li uopšte prijelaza, nije li sve već dugo van kontrole, glava pada, užasno me strah da ću zaspati i onda tamo da ne bude slanih prizora, užasno me strah da nikada neću zaspati. Uvijek je bilo teško utonuti. Činilo se da sam sve probala. A onda si došao ti.
zatvaraju vrata i počnu da se ljube. povrće pripremljeno za seckanje je na stolu. ali povrtne su usne, ne mogu prestati da se sudaraju. koliko si gladan, jako a ti?, jako, pravićemo večeru kasnije, sada moram da te ljubim, molim te, ja tebe molim. odlaze prema krevetu spojenih usana. pipaju lica rukama, potrebno je uvjeriti se da su lica tu. ona dodiruje njegovo lice žustro. utiskuje glad u jabučice. on skuplja njezino lice kao flispapir. alavo nježno. ljube. grizu usne. puštaju da pljuvačka pada preko brade. skida njegovu majicu i otkopčava mu kaiš. on skida njezinu haljinu polako. ljubi otkriven delić tijela. vrtlog su ispod plahti. klizi usnama niz grudi, stomak, brijeg. jezikom obujmljuje latičasto meso. pa unutra. pa namjerava da ostane zauvijek. razvjezdava se u njegovim ustima. tečna privrženost. on izgleda kao ptica dok se sporo pokreće. opkoljen nogama oko struka. ona se naglo podigne. traži ga da je moli. molim te molim te samo još malo. pokušava da se zaraste u nju, ali ona migolji. kaže da može samo malo, ali se opet izmigolji. on je moli. preklinje. okreće je na stomak. zakopča se u nju. ruku provlači preko bedra, dodiruje mekani orah dok prodire sve snažnije, sve sporije. prepuštena je rukama korvetama. iako mu viče da je moli. molim te molim te molim te molim te. polen sklizne na plahtu. sa mliječnih leđa.
Maja Solar, “A htela sam”, PPM Enklava, Beograd, 2022
