„Zamisli nešto ludo, ekscentrično, nešto što nikako ne ide uz nekog“, rekla je, elegantno se ispruživši u bikiniju boje ciklame na velik ručnik na kauču kao da je na plaži nekog resorta a ne u garsonijeri na 16. katu oronulog socijalističkog nebodera.
Bila je sredina ljeta, vrijeme odmora, opustjelih gradova i kao šećerna vata ljepljive dosade.
Isprva je poželio reći da nije u stanju razmišljati ni o čemu kao ni zamisliti bilo što ali ipak je otpio gutljaj gin tonica, odložio čašu na stol, i zapiljio se poplavjeli nokat svog nožnog palca.
Netko na ulici je dozvao izvjesnu Selmu.
Ubrzo je netko zalupio vratima automobila a zatim je atomobil jurnuo niz ulicu uz škripu guma.
Prostorom je nanovo zavladala tišina užarenog podneva.
Omamljen ginom i vrućinom razmišljao je.
„Carver pleše“, izustio je napokon. „Ray nastupa u Plesu sa zvijezdama i pleše“, rekao je. „Ima kokoticu, mokasine leopard uzorka i bijele čarape.“
Zatim je podigao pogled kao da podiže neki težak teret, vreću zemlje za cvijeće, kvarcnog pijeska, ili tako nešto.
Ipak, nije znao u što točno da gleda.
Ona se isprva šutke ali širom raširenih očiju zagledala u njega a onda je prasnula u nekontroliran smijeh a zatim se i on počeo smijati ali na svoj način: prigušeno, obazrivo, kao netko koji je dobio nešto veliko, bez svoje zasluge i bez ikakavog truda.
Nešto dovraga veliko.
