Sam glavinja kroz pljusak suhog snijega koji se sručio na grad još prošloga tjedna, padajući otada jednakom žestinom danju i noću, na grad umotan u foliju od smoga, slanine i dima, na grad koji smrdi po camembertu, na grad koji Sam ne može smisliti, odavde treba otići, došlo je vrijeme za odlazak, jer užas traje predugo, užas ovog mjesta, neizdrživ užas bivstvovanja ovdje, užas ovoga grada, a koji zapravo i nije grad, ove naseobine, ove betonske kosturnice, čitave ove monokromne zemlje, ove egzistencije, ovog pravocrtnog kretanja, ove kolotečine, ove kinematike mehaničkog gibanja, ove tegobne stvarnosti, ove samsarne ljepenke, ove kao nakovanj teške RE-AL-NO-STI, te on, naišavši na birtiju, uleti unutra, otrese snijeg s vunene kape, zatim i s rukava kaputa, te stane za šank od hrastovine.
“Huh!”, Sam hukne u pocrvenjele, smrzle prste, pa se stade ogledavati čudesno uređenim prostorom: radi se o birtijici sa svega tri okrugla stola koje okružuju fotelje od crne kože, zidova obojanih u crveno, na kojima vise crno-bijele fotografije najvećih svjetskih filozofa, kao i portreti najvažnijih revolucionara i anarhista, od Reclusa, Proudhona, Bakunjina i Kropotkina do Zapate. Samov pogled zastane na natpisu iznad šanka: TKO TRAŽI NE NALAZI. TKO NE TRAŽI NJEGA NALAZE.
U kafiću nema žive duše osim njega, ali Sam ipak ubrzo začuje klokotanje vode u klozetu, šum vode u cijevima i gromki prdež.
Potom okrene glavu i spazi konobara na vratima zahoda, sredovječnog, crnomanjastog i jako visokog čovjeka, šopenhauerovske frizure i ničeovskih brčina.
„Oh!”, konobaru se omakne, te on hitro, u dva-tri koraka, zauzme svoj službeni položaj na drugoj strani šanka. „Oprostite što ste čekali, izvolite.”
„Stoličnaju, molim”, reče Sam te se kroz djelomično zamagljeno staklo birtije zagleda na ulicu niz koju se probijaju zgrbljene spodobe sa šubarama nabijenima na obrve, spodobe u teškim, dugačkim, crvenim i crnim kaputima, te visokim crnim čizmama, spodobe koje izgledaju kao da protestiraju, kao da nešto uzvikuju, iako iz njihovih usta ne izlijeću povici, iz njihovih usta izlazi tek gusta para . „Kakav ruml…” Sam odigne obrve. “To su neki nijemi buntovnici, neki zaostali bezemljaši, revolucionari, gradski gerilci, komunisti, bijesni anarhisti, protudržavni elementi, možda alijenisti, ili koji vrag već jesu? A možda stvar nije tako ozbiljna, bit će da ipak pretjerujem, jer ovo nisu herojska, prevratnička, opasna, revolucionarna vremena, ovo su, pobogu, tek prosta šoping vremena, prosta kao glupi vic, a možda su te spodobe tek umjetnici, ta nebitna, suvišna bića, obična smetala, pisci, slikari, muzičari, glumci, avangardisti, futuristi, nadrealisti, konceptualisti, ljutite umjetničke duše koje tumaraju ulicama, ne mireći se s poretkom stvari, tražeći društveno priznanje i veće honorare za svoj rad? A moguće je u pitanju tek puka predstava nekog novoosnovanog, negrađanskog teatra, još jedan u nizu performansa na otvorenom prostoru, novi oblik izričaja, kao, umjetnost narodu, običnom čovjeku, običnom tvorničkom radniku, činovniku, medicinskoj sestri, bageristu, običnom tupavom konzumentu, obiteljskom čovi, rodoljubu, umjetnost na ulice. Ali siguran sam da nitko nikada neće vidjeti bagerista koji za pauze čita Iskop hahah…”
Konobar ga usluži votkom te crvenom krpom stade glancati čaše.
Sam sukne votku i naruči još jednu.
„Jebeš mi sve ako ja ovo ne sanjam. Ako pak ne sanjam, zar je moguće da svjedočim revolucionarnoj promjeni sistema, zar je moguće da su ljudi napokon odlučuli zbaciti libertijanski, kapitalistički, konzumeristički jaram sa svojih leđa, zar je moguće da je u tijeku revolucionarna promjena kolektivne svijesti, uzlet ljudskog duha, neka vrsta oslobođenja, je li to na djelu dekonstrukcija ove nepodnošljive stvarnosti, a da ja o tomu pojma nemam? Ili, dovraga, tek bulaznim?“
Vraćajući se predvečer iz birtije kući pijan, Sam začuje tupi udarac iza svojih leđa, a zatim ugleda krumpir koji se dokotrljao do njegovih nogu. Okrene se i zagleda u čovjeka u crnom kaputu koji potrbuške, kao krepani štakor, leži na tlu.
Sam podigne krumpir i priđe čovjeku koji se u međuvremenu uspio osoviti na noge i sada se, stiščući šubaru rukama, smeten ogledava, isprva po nebu boje cementa, pa zatim oko sebe, da bi pogled na koncu spustio na zemlju, tražeći na toj smrznutoj zemlji uzrok svog pada.
„Vi niste pali samo zato što ste se spotaknuli, vi ste zapravo pali zbog misli koje su vas okupirale neposredno prije nego što ste se spotaknuli”, reče Sam i pruži mu krumpir.
Čovjek ga začuđeno pogleda, kiselo se osmjehne, zatim šubarom otrese snijeg i komadiće leda sa svog kaputa, krajeve crvenog šala ugura pod revere, popravi partijsku značku na reveru, šubaru zakuca na ćelavu glavu, ubaci krumpir u vrećicu, pa krene skupljati i ostale krumpire koji su se razletjeli uokolo po skrutnutome snijegu.
