STRANE
Marko, nedavno je izašla tvoja knjiga Korov, ili protiv književnosti. Kako je ona nastajala?
MARKO POGAČAR
Otprilike onako kako korov inače nastaje. Stihijski, iz nanesenih sjemenki, u pukotinama koje se njegovim nepriznatim ili osporavanim poslom šire, usput i na terenu pripremljenom za druge kulture, bujajući na njihov račun. Konceptualno, a dijelom i strukturom, ona je posve proizašla iz metafore korova u lijehama literature, kukolja u žitnom književnom polju. Naravno, te je ideal-tipove uzela uslovno, često i s dozom ironije. Žanrovski ju je, barem za mene, teško svrstati, iako ona dosljedno, vektorski slijedi kronotop puta, a formom je najbliža putnom dnevniku. Svaka lijeha i svaka literatura bazira se na selekciji, isključivanju. A Korov sam zamislio kao gustiš, makiju koja nikne na parceli očišćenoj u iščekivanju Investitora ili na nepokošenoj bankini, kao smetlarnik za naplavine uglavnom sasvim nevažnih usput viđenih, omirisanih, opipanih i poluzaboravljenih stvari. Kabinet čuda sastavljen od svakodnevnih, ni po čemu posebnih unosa. Njegova inkluzivnost je apsolutna, i istovremeno apsolutno prividna. Sve u toj knjizi je stvarno, a ipak ona je donekle fikcijska. Slučajnost u književnosti ne može biti drugo do privida. Utoliko je i sličnost ove knjige s njenom idejom veoma uvjetna.
Usto, ona puno duguje specifičnom osjećaju vremena koje putovanje proizvodi. Putovanje možda i nije drugo doli vremenski stroj, ali ne u smislu da bismo njime putovali „kroz vrijeme“, već činjenicom da taj proces naš uobičajeni osjećaj trajanja često sasvim radikalno mijenja i prevrednuje. Književnost je, također, jedan tip takvog stroja za manipulaciju vremenom.
STRANE
Iza tebe je pet zbirki poezije, knjige proze, esejistike i publicistike. Kako se odlučuješ za formu kojom ćeš se baviti, jesu li za tebe sve one ravnopravne?
MARKO POGAČAR
Književnost nije ništa drugo do forme. Izvan svoje specifične i konkretne forme ona jednostavno ne postoji. Ali ne bih mistificirao izbor forme. Iza njega stoji jednostavna odluka: upustiti se u književnost – dakle, formirati je – i u tom se procesu nastojati što je više moguće približiti svojoj vlastitoj ideji toga što bi književnost u datom trenutku trebala ili mogla biti. Ne treba niti isticati da je taj pokušaj suštinski osuđen na neuspjeh: svaki završen tekst neka je vrsta nadgrobne ploče tom procesu. To, nipošto, ne znači da je posao uzaludan. Od takvih ploča čovjek može sebi podići kuću.
STRANE
Koliko se mijenjao tvoj proces pisanja od izlaska debitantske knjige?
MARKO POGAČAR
Nije se previše mijenjao. Mijenjala su se donekle moja očekivanja od tog procesa, i upisivanja u taj proces. Razočarenja su, stjecanjem određenog iskustva po pitanju uobličenja književnog teksta, istovremeno kopnjela i postajala gotovo apsolutna. No pisati sam želio i još uvijek to želim, a pisati znači upustiti se u beskonačno navlačenje s razočarenjima (fundamentalnim razočarenjima), pristati na njih. Nikada nisam razumio ljude koji su procesu pisanja izvana pridavali nekakvu egzotiku, gotovo auru. Prelazak ceste neusporedivo je izazovniji od pisanja, a odlazak u trgovinu višestruko egzotičniji. Ono nezamjenjivo i nenadoknadivo uzbuđenje pisanja odvija se iznutra, u kontekstu dugotrajnog i dozlaboga dosadnog sjedenja, posve je privatno, i u principu ga je tek vrlo rubno, implicitno moguće posredovati književnim tekstom. Ono ostaje piscu, i samo njemu može biti od ikakve važnosti. Tekst, nasuprot tome, sve svoje ostvaruje isključivo u kontaktu s čitateljem.
STRANE
Tvoj poetski izričaj poprima sve više narativa. Možda griješim…
MARKO POGAČAR
Moja posljednja pjesnička knjiga, Zemlja Zemlja (upravo sam, ispisujući ovaj naslov i čitajući ga više puta ispočetka uvjeren da mi se potkrao tipfeler – kojeg na kraju nije bilo – doživio vrlo snažno iskustvo semantičke satiacije – privremenog no potpunog gubitka značenja neke riječi ili sintagme uslijed njegovog auditivnog ili vizualnog ponavljanja, koji me jako radovao i zbunjivao u dječjoj dobi. Simptomatičnim i uzbudljivim nalazim njegovu pojavu u kontekstu vlastitog naslova), uistinu je dijelom istraživala neke sasvim uvjetno rečeno pripovjedne strukture pri gradnji pjesme, više nego što je to bio slučaj u dosadašnjim knjigama. Pjesnički rukopis na kojem trenutno radim posve je u proznom slogu, čime se također nikad ranije nisam bavio, no te pjesme se prije iznimno nego u pravilu oslanjaju na pripovjedne modele i konstrukcije. To je stvar izbora, dominante, odraz nekih aktualnih preferenci i interesa. Kako će stvari izgledati ubuduće ne mogu predvidjeti, ali mi se čini dosta izvjesnim da neće biti iste.
STRANE
Rođen si sredinom osamdesetih. 2013. je izašao Jugoton gori. Šta je bila, ili šta je danas za tebe Jugoslavija?
MARKO POGAČAR
Jedan od onih kompleksnih i nipošto jednoznačnih, ali pouzdanih dokaza da budućnost nije uvijek i nužno ono što dolazi poslije.
STRANE
Nedavno sam čitao jedan tekst o Facebook autorstvu gdje autor citira tvoju izjavu o književnoj sceni na mrežama kao rođenju palanke iz duha književnočaršijskog trolanja. Zašto je danas samopromocija na društvenim mrežama toliko zastupljena?
MARKO POGAČAR
Ta se rečenica odnosi na širu uz društvene mreže vezanu problematiku, koja uvelike nadilazi pitanje konstrukcije virtualnih identiteta, prakse reprezentacije i samopromocije. Komentirao sam bio neke vrlo invazivne i društveno maligne posljedice djelovanja virtualne palanke, u književnom kontekstu. Pitanja vezana uz „samopromociju“ i kontekstom društvenih mreža uvjetovanu konstrukciju identiteta su složena i, čini mi se, često na osobnoj razini toksična, ali time se nisam bavio. Da se razumijemo – i naše knjige, tekstovi, bilo koji oblik javnog nastupa ili djelovanja, pa naravno i ovaj razgovor, spadaju u isti tip praksi, samo sa sasvim drukčijim pravilima igre. I s njima imam niz problema, ali su mi još uvijek prihvatljivija. Način na koji se to odvija na društvenim mrežama mi je jednostavno izrazito antipatičan, stran, pa biram ne participirati aktivno u digitalnoj galaksiji. Onaj zastarjeli, sporiji balon od sapunice mi je ugodniji. Ne kažem da je vrjedniji, ili da bi bilo tko trebao dijeliti moje mišljenje. Jasno je, uostalom, da sam gotovo unisono nadglasan.
STRANE
Bekim Sejranović je bio nomad. Ti si također, često na putu. Otuda i putopisne knjige?
MARKO POGAČAR
Bekimova su lutanja i tumaranja posebna priča, teško podnose usporedbe. Njegova smrt me duboko potresla.
Putopisne knjige po definiciji podrazumijevaju nekakav put – fizički ili imaginaran. Ipak, kako je to kod mene najčešće slučaj, interes za putopis kao književnu formu; odnosno za dekonstrukciju i rastezanje uže shvaćenih granica iste, došao je prije svega iz interesa za putopisnu literaturu, koju sam dotad uglavnom ignorirao. „Materijal“ je, uslijed mog načina života, već bio oko mene. Ali, puno sam putovao od studentskih dana, a prve putopisne tekstove koji su nadilazili format usputne bilješke počeo sam pisati tek prije 5-6 godina. Putovanje i putopis su za mene posve odvojeni svjetovi – na putu uglavnom ne pišem, i ne putujem da bih pisao. Mislim da je jedan od okidača bio povratak nekim davno pročitanim Chatwinovim tekstovima, i otkriće u njima nečeg u prvom čitanju previđenog. To me vodilo danjem čitanju i istraživanju, a čitanje je rezultiralo porivom da se uhvatim u koštac s tekstom.
STRANE
Koju svoju knjigu smatraš sebi najbližom?
MARKO POGAČAR
Posljednju; kod pjesničkih i proznih knjiga to je obično slučaj. One su naprosto, u tom trenutku, najbliže onoj ranije spomenutoj vlastitoj ideji literature, donekle i ideji samoga sebe, odnosno slici sebe (autorskog sebe), koju tekstom direktno ili indirektno zastupamo – u suprotnom ne bi imalo nikakvog smisla da ih se objavi. Trenutno je to hibridna knjižica proznih tekstova s naslovom Latinoamericana, koja se upravo pojavila u izdanju Sandorfa. To ne znači nužno da je to moja najbolja knjiga; uostalom, posve je nebitno što ja o tome mislim. S većim vremenskim odmakom – koji se, ni sam ne znam kako, već uspio protegnuti od mojih ranijih naslova – pogled je nešto jasniji, pa se intimne hijerarhije mijenjaju. Taj se odmak, naravno, bezobrazno nastavlja gomilati, a s posljedičnim umnožavanjem mijene slične hijerarhije prestaju imati smisla.
STRANE
Dobitnik si nekoliko nagrada. Koliko su ti one važne?
MARKO POGAČAR
Neke od njih bile su važne stepenice u smislu napredovanja prema profesionalnom bavljenju literaturom, predstavljale su neku na vani usmjerenu legitimaciju, koja je olakšavala pozicioniranje u književnom polju. Neke su mi i financijski pomogle. Neke su mi, one rane, bile i osobno važne, doživljavao sam ih tada kao nekakvu potvrdu. Danas o njima malo razmišljam. Ili, da to postavimo ovako: manje-više svaka nagrada bi me barem nakratko obradovala kao fizičku osobu, ali malo je onih koje bi priznala ona pišuća zvijer u meni.
STRANE
Šta čitaš i slušaš u ovoj čudnoj godini?
MARKO POGAČAR
Pročitao sam nedavno izvrsnu Flights Olge Tokarczuk, zatim posljednji roman Bena Lernera i njegovu zanimljivu esejističku sintezicu The Hatred of Poetry, trilogiju Rachel Cusk, pa Mašinu Jozefa Valcera Gonçala Tavaresa, poeziju čileanskog avangardiste Vicentea Huidobroa. Ovih dana, mimo stvari koje mi iz nekog razloga trebaju, čitam Lobo Antunesov O prirodi bogova, Herkunft Saše Staničića, prvi tom Dylanovih Chronicles, Stern 111 Lutza Seilera i novu Penguinovu antologiju pjesme u prozi. Slušam sve što mi dođe pod ruku, posljednjih sedmica posebno stihijski. Trenutno svira mantrična, beskrajno udaljena „Ich warte“ Einstürzende Neubautena.
