1.
Nigdje nije lako pronaći posao kada izađeš iz zatvora. U ovoj ga je zemlji teško pronaći i kada nisi ni bio u zatvoru. Postoje razni zatvori. Nekad ti se čini da si slobodan, a nisi, i tada si u zatvoru, samo to ne znaš.
Nije se posao izgubio, nešto drugo tu nikada nije štimalo.
Postoji zatvor u zatvoru i u jednom takvom je Avram Hunt bio.
Sada je izašao i našao se ispred drugih, tvrđih i jačih rešetaka.
Pred zadatkom da pronađe posao jer bez posla si ništa.
2.
U čuda više ne vjeruje niko, a posebno bivši zatvorenik.
Njega je, ipak, samo čudo moglo spasiti.
Nije ni slutio koliko je bio u pravu.
Dan se, umoran, izmicao pred mladom večeri.
Lutao je gradom bez cilja. Hodao i gledao ljude, zgrade, ulice, izloge, crveno na semaforu… U Zvorniku nema puno semafora, ali ima zabrana.
Zafali te jednostavnosti kada dugo vrijeme provedeš među visokim zidovima. Niko mu nije branio da šeta, da stane, da trči, zagleda, sjedne i sluša ptice u parku. Nije bilo zatvorskih čuvara da ga motre. Nije bilo ni bljutave zatvorske hrane. Pet bureka je pojeo i popio tri “kole”, pretjerao je s nikotinom, popušio je tri paklice cigareta pa su mu usta bila gorka.
Bio je slatko iscrpljen cjelodnevnim lutanjem.
Mogao je sebi dozvoliti da kao slobodan čovjek jedan dan potroši ni na šta, neće mu biti ni prvi ni posljednji put.
Pronaći će prenoćište, dobro se odmoriti i već sutra se dati u potragu za poslom.
Noću sve izgleda jednostavnije, naročito kada misliš da si slobodan.
Bivši zatvorenik se ne vraća kući, u svoje mjesto i ne zadržava se nigdje predugo jer male čaršije imaju dugo pamćenje i ljudi se poznaju.
3.
Na stanici je još uvijek bila ista kafana, a u kafani Ljubica. Dobro su mu došle tri ljute koje je odmah sasuo u grlo. Ljuba se radovala što ga vidi. Većina njenih mušterija su sadašnji ili bivši zatvorenici. Neki imaju sve preduslove da omirišu zatvor.
U kafani je i Ljubičin brat Milan kojeg je Avram poznavao. Kao omladinci su počinili neke sitne krađe, a onda su im se putevi, bez nekog posebnog razloga, razišli.
Milan je iz Loznice. Besposliči između dvije krađe. Svi pravi lopovi su između dvije krađe, između slobode i zatvora.
Govori da mu je potreban čovjek od povjerenja. Nekoliko mjeseci je proveo u Moskvi, sprema se da opet pa mu treba pouzdan čovjek da ide s njim. Nema rizika, poslovi su mali, ali čisti i s minimumom izgleda da budu uhvaćeni.
Avram nije dugo razmišljao. Ostati ovdje i nadničariti za lopove veće od njega, ili se maknuti preko grane i raditi za sebe.
Dogovorili su da se sretnu sutra na istom mjestu, a uveče da krenu.
Avramu se valjalo javiti u policiju. Tako je to kad tek izađeš iz zatvora. Javit će se sutra i više nikada.
4.
Kad je tih godina Džemo došao iz Njemačke, bio je glavni u svome selu. Donio je ručni sat. To je bio prvi sat viđen u selu Kula. Nije Džemo ni znao koliko kada sati pokazuje sat. Znao je samo kada sat pokazuje tačno vrijeme, kada su obje kazaljko na nekom od brojeva. Kad je dva sata, on zna, dva je, kad je tri, pa četiri… To je Džemo samo znao, ali je ponosno pokazivao sat, malo, malo pa zavrne rukav i zagleda se u sat. Jednom naletio Refik i pita ga: Džemo, boga ti, koliko je sati? On pogleda na sat i malo se zbuni. Nije bilo ni tri, ni četiri, nego između. Još se ništa ne zna, veli Džemo.
Odavno se Avram nije tako ismijao. Sreo je svog školskog druga Buzdu pa su prepričavali dogodovštine i sjećali se prošlosti. Buzdo je pamtio sve i znao ispričati, a on kad priča – priča i rukama i nogama pa je smješniji on nego ono o čemu govori.
Araz se oženio pokasno. Drugi mu našli curu i spojili ih. Bez goleme pompe su svatovi otišli iz Kamenice u Teočak i doveli mladu. Araz se cio dan smješkao.
Kad je veselje završeno, mlada i mladoženja otišli u sobu.
Ujutro Araza pitaju kako je bilo. Sav veseo ispričao je društvu koje se za stomak hvatalo od smijeha detalje i na kraju dodao: – Što ti je božje davanje, ja iz Kamenice, ona iz Teočaka, a knap, ko da je za mene rođena…
5.
Moskva je nevjerovatna. Golema, moćna, drugačija od svega što je do tada vidio.
U početku je na sve vrtio glavom i čudio se. Poslije se navikao da se ne čudi javno jer je skretao pažnju, a on nije volio skretati pažnju na sebe.
Milan nije lagao. Iznajmili su mali, ali uredan stan u predgrađu. Krali su na sitno i bez puno rizika. Imali koliko im je trebalo. Najveća greška za lopova je da se razbacuje. Taj put vodi samo u jednom pravcu. Obojica su okusili zatvorsku hranu i nisu imali namjeru da ponovo zaglave ni u ruskom niti u bilo čijem zatvoru.
Avram je uštedio dovoljno da se može vratiti u Jugoslaviju kad god mu padne na pamet. No, nije mu bilo do vraćanja u Jugu, ne još.
Tatjana je radila u prodavnici gdje je kupovao hranu. Nije bila pretjerano lijepa, ali je imala sve ono što je on kod žene tražio. Smijalice na obrazima, crnu kosu, krupne vesele oči, smisao za humor. Smijala se Tatjana tako slatko da je bilo milina gledati.
Pitao ju je da izađu i izašli su. Smijala se njegovom smiješnom, ruskom izgovoru. Nije bilo teško primijetiti da je stranac. Malo je pričao i malo se smijao. Sve što on nije bio, bila je Tatjana. Svi njegovi strahovi od života u njoj su se pretvarali u osmijeh. Da je bila imalo oprezna, pobjegla bi od njega, ali nije. Neki đavo ih je držao skupa.
S Milanom je te večeri išao u posmatranje. Spremali su se za pljačku jedne zlatare.
Činilo se da neće biti problema i da će to biti samo još jedan lagan posao.
Dogovorili su detalje. Sutra uveče ulaze, uzimaju zlato i nedjeljni pazar i primiruju se. Neko vrijeme neće raditi, takav je bio dogovor. Svako je imao svoje razloge zbog čega se složio s tim i obojica su ih zadržali za sebe.
Sutradan je bio s Tatjanom. Doručkovao je s njom, pa ručao i proveo popodne. Nije mu smetao sitni, jedva vidljivo ožiljak na njenom nosu koji ima od djetinjstva, ni krupne šake. Pričala mu je da želi putovati kao što je njen deda putovao. Rekla je da život nije život ako ne putuješ. Avramu je bilo svejedno gdje je sve dok je s njom.
Uveče ju je otpratio kući i vratio se u stan žaleći što nije mogao ostati s njom cijelu noć. Šta je od toga bilo bitnije, ništa. Još samo ovaj posao i imat će dovoljno vremena samo za nju. Još dugo nakon što su se rastali, osjećao je njen miris u nosnicama i ukus njenih usana.
Pljačka je krenula dobro. Presjekao je šipke na malom pokrajnjem prozoru, ušao u radnju i pokupio sve što se moglo pokupiti. Provalio u sef pa i njega ispraznio, a onda vreću punu novca i nakita izbacio kroz prozor ispod kojeg je stražario Milan.
Jeknule su policijske sirene. Mora da je aktivirao alarm, a da to nije ni znao. Uspio se izvući i dohvatiti mračne ulice. Utekao je trenutak prije nego što je policija opkolila čitav blok. Duboko je disao bježeći u obližnji park.
Milana nigdje nije bilo.
6.
Bilo je kasno. Telefon je zazvonio i probudio ga.
Čim je podigao slušalicu da se javi, pokajao se.
– Halo…
– Milan Mitrović!?
– Hm, hm, hm.
Zvuk telefona ga je trgnuo iz sna i to podizanje slušalice bilo je refleksni potez.
– Je li Milan Mitrović pri aparatu? – upitao je nečiji muški glas koji mu se odnekud učinio poznat.
– Ja sam.
– Budni ste?
Ima kretena koji iz nekog bolesnog ćejfa bude ljude na pišanje. To će mu naumpasti kasnije. Da je odmah to pomislio, spustio bi slušalicu.
– Jašta sam.
– Slušajte me pažljivo.
– Kako bih drugačije u dva sata i devet minuta ujutro?
Sat je titrao na noćnom stoliću pored kreveta.
– Morate napustiti kuću, odmah, istog trenutka, jeste li razumjeli?
– Hm, hm…
Surova zajebancija za ovo doba noći, mislio je, brinući je li se san bespovratno izvukao ispod jastuka.
– Ko si ti, jebo te, šta to pričaš, zoveš u pola noći i šta očekuješ, da te poslušam, da ti aplaudiram, zahvalim, šta?… Nisi mogao smisliti ništa orginalnije…
Milan se teško budio, a kada se probudi, malo priča. Desi li se da mu adrenalin odmah pošto otvori oči ode u tačku, taj dan nije mogao donijeti ništa dobro.
Tišina u slušalici nije trajala dugo. Bilo je jasno da Milan još nije sasvim budan, usporeno je pričao. Još manje je registrovao ono šta mu je rečeno, a daleko od toga da bi poslušao.
– Pored vas je žena Maja, roze pidžama, crna kosa, često spava na leđima i hrče. To vam smeta samo ponekad, kad je preumorna, a hrkanje se otegne. U susjednoj sobi je kćerka Sanja, 12 godina, visoka, vitka, duga kosa, šesti c razred, odličan učenik, sluša Big Time Rush i Rihanu. U sobi na spratu je vaš sin Aleksa, devet godina, inteligentno dijete pomalo nezainteresovano za školu, četvrti raz…
– To ništa ne mijenja, mogao si ući u kuću, pratiti nas ili vidjeti kroz zidove nekakvim dvogledom kojim se to može, šta znam… Najbolje je da me ostaviš na miru i da najveća šteta bude to što si mi pokvario raspoloženje i prekinuo san…
Idiot, kreten, bolesnik… Tresnuo je slušalicom i njegova žena se okrenula.
– Šta je bilo?
– Ništa, spavaj.
Nastavila je da spava, takva je ona, ujutro se neće sjećati ni da se na trenutak probudila.
Onda je opet zavonilo i on brzo podiže slušalicu. Bio je spreman da viče, prijeti, psuje, ali je čekao dok je sve u njemu podrhtavalo od bijesa.
– Vi znate šta je uzrokovalo ovaj poziv, je li tako?
– Otkud bih mogao znati, svijet je pun budala.
– Nije to baš tako, gospodine Mitroviću. Sjetit ćete se vi, ali se bojim da će tada biti kasno.
Krevet mu više nije izgledao nimalo interesantno, niti ga držao bijes zbog prekinutog sna.
Othuknu. Šta ga košta da sasluša ovu budalu, u životu ih se naslušao i previše, još jedna neće ništa promijeniti.
– Imate moju pažnju… Poziv se na trenutak nije činio bezazlen. Ništa od pogrešnog broja i buđenja na pišanje.
– Ispred je vozilo. Obucite se, izađite, naš čovjek ima zadatak da vas evakuiše.
– Ne mogu se pozdraviti…
– Ni slučajno. Ostankom ugrožavate njihove živote, ako se probude dok razgovaramo, također ih dovodite u opasnost. Samo izađite i sjedite u vozilo…
– Zar baš tako?
– Bojim se da nemate izbora. Gospodine Mitroviću, trošimo dragocjeno vrijeme.
– Ako odbijem?
– I to je opcija. U tom slučaju preuzimate na sebe odgovornost za sve što bi se moglo dogoditi.
– Rizikovat ću. Nemoj više ni pokušavati da zoveš, ti bolesni idiote. Nađi neku drugu budalu pa se sa njom igraj ili spavaj kao što sav svijet radi u ovo doba.
Prekinuo je. Nekoliko trenutaka je čekao da telefon ponovo zazvoni, ali to se nije dogodilo. Otišao je u kuhinju i popio čašu vode.
Ništa se nije dogodilo.
Izgleda da je kreten odustao.
Vratio se u krevet. Možda ipak uspije uhvatiti još malo sna.
7.
Tako je to UDB-a radila tih godina. Zastrašivanje, pritisak, toplo – hladno, u pola noći i u pola dana. Udba nikada nije spavala i kome se ona natovari na leđa, tome leđa neće dugo izdržati. Udbaši su to radili malo grublje nego što je on sa svojim bivšim drugom.
Avram se sa njim igrao kao mačka sa mišem. Nigdje mu se nije žurilo, bio je strpljiv i spreman da ga provocira noćima, da ga dovede do ludila. Priča će svaki put biti drugačija, ali mu neće dati mira.
Nije mogao da mu učini neko veće zlo i tako namiri dug za izdaju u SSSR-u. Ovako će ga čupkati pomalo, izluđivati i mučiti. Znao ga je dovoljno dobro. Taj više oka do zore neće sklopiti, a i sutradan će biti oprezan i sumnjičav.
Sve dok ne dođe novi poziv i probudi ga iz sna.
Naravno da nije mogao pretpostaviti ko ga zajebava jer je taj tip vješto mijenjao glas, mogao je biti bilo ko.
Ima Milan živce, neće on lako pući, ali Avram zna da je odavno napukao i tu pukotinu širi i produbljuje.
Ima u rukavu još neke rezervne varijante kojima će da cijedi staroga pajdaša, dok ne osjeti da ga je dovoljno mrcvario, da je naplatio dug za izdaju.
Možda je to dječija igra, ali mu se više sviđa nego da mu pokvari kočnice na “volvu”.
8.
O Golom otoku u to doba niko nije pričao. To je bio logor koji se nosio u duši čitavog života, s njim se i umiralo. Politički preodgoj na ostrvu u Dalmaciji promijenio je sudbine hiljada Jugoslovena. Rijetki su oni koji su pokušali pobjeći, a još rijeđi koji su uspjeli u toj namjeri. Spominje se prgavi Redžo Mehić iz Novog Sela kod Zvornika kojeg nijedan zatvor nije mogao zadržati, pa ni onaj Jove Kapidžića. Redžo je stalno bio u zatvoru i kad je kriv i kad nije. Vele da je pobjegao na plinskim bocama, ali to niko nikada nije potvrdio. Redžo je u zatvoru upoznao Avrama Hunta. Njih dvojica su bili isti soj ljudi, tvrdi k’o kamen. U Rusiji mu je ostala žena Tatjana, a on se nadao da će kada izađe iz zatvora pobjeći preko granice iz Juge i više se neće vratiti. Psovao je Jugoslaviju i proklinjao dan kada je prešao granicu. I Tita je psovao, i Partiju i sve redom. Takve ništa nije moglo popraviti pa ni Goli Otok. Ispričao mu je za prsten koji je izgubio na pokeru. Činilo se kao vrijedan komad nakita. Dobio je taj prsten od Tatjaninog djeda, jednog starog Rusa, a ovaj ga je zaplijenio u nekom ratu od neprijatelja. Kaže da to nije običan prsten i da ga mora vratiti. Vidio ga je na ruci, na Maršalovom prstu, to je taj prsten, nema dva takva. Redžo je smišljao kako da pobjegne pa je malo slušao šta mu govori luda koja je pola života provela po zatvorima. Nije mu vjerovao ni jedne jedine riječi. Eto, haman je njegov prsten na Titovoj ruci, hajde, bogati.
9.
Dok se veliki sukobljavaju, mali ginu.
Godinama kasnije malo će biti onih koje to zanima.
Niti će šta znati o Jugoslaviji niti o Golom Otoku.
Kiše vremena padaju i saperu i ljude i sjećanja pa ispadne da se ništa nije ni dogodilo.
Naći će se i oni koji će tvrditi da Josip Broz uopšte nije umro, nego se sakrio na Goli Otok, dojadilo mu da vodi zemlju pa se sklonio od javnosti.
Neće Tito biti jedini o kojem će nakon smrti pričati čudne priče.
Negdje bi sigurno moralo biti neko zabačeno ostrvo na koje su se sklonili svi oni za koje ljudi misle da su pobjegli, i od ljudi i od smrti.
10.
Tito je obolio.
Po savjetu ljekarskog konzilija, predsjednik Republike Josip Broz Tito primljen je u Klinički centar u Ljubljanu zbog ispitivanja krvnih sudova nogu.
Osjeća se određena zebnja ljudi u zemlji. S obzirom na godine, svašta se može očekivati.
Pokušavao je, nema u to sumnje, tokom nekoliko decenija naći i odrediti svoje nasljednike. Među njima su bili Đilas i Ranković, a posebno Koča Popović. Tito je, inače, u životu dobro igrao svoju ulogu. Dvije vreće soli valja pojesti s drugom pa da misliš da si ga upoznao, govorili su u Bosni, Tito se toga dobro sjećao. Zbog toga nije javno oglasio ko bi mogao biti njegov nasljednik.
Zna on odavno da je kandidat za smrt, devet decenija života nije malo. I to života čovjeka koji nije nije bio mirno spavao u svom krevetu. Ni jedne jedine noći taj nije mirno spavao.
Negdje poslije raskida sa Staljinom 1949., kod Tita u posjeti je bio Krleža. Stanovao je u kompleksu vila oko njegove rezidencije. Prve večeri nakon razgovora mu je rekao: Vidiš, u ovoj sobi postoje i zadnja vrata, ako neko dođe po tebe, pođi s njim. To ti je samo informacija, da znaš, inače možeš mirno da spavaš.
Pa ti spavaj mirno poslije takvog upozorenja.
Broz voli da živi, ne da se, otima se svakim damarom. Oprobao je taj u životu što stotinu drugih nikada neće, a i njima će se brojati da su živjeli. Ta upornost i volja ga drže sve ove godine, inače bi davno otišao.
Poslije se čulo da je Tito uspješno operisan u Klinici za kardiovaskularnu hirurgiju Kliničkog centra u Ljubljani. Dobro je podnio operaciju i postopetarivni tok je normalan.
Govori se o amputaciji noge, ali Josip je vazda tvrdio da želi umrijeti na nogama, ako već mora umrijeti
U Jours de France ga proglasili najelegantnijim državnikom; vazda je taj volio lijepo da izgleda i da se oblači, vidi se to na svim sačuvanim fotografijama, a vidjelo bi se i na onim koje koje nisu ni načinjene da jesu.
Noga je ipak amputirana. Misli i molitve Jugoslavije usmjerene su prema Sloveniji. Strah se uvukao u narod. Šta ako Tito umre? Srušit će se nebo na Jugoslaviju, napast će nas, počet će rat. Svi umiru, ali Tito ne bi trebalo, ne bi smjelo da umre. Ako se to ipak dogodi, šta onda, šta će biti sa nama?
Strah je teška torba na leđima naroda, i stiska kao i studen tog januara osamdesete.
Tri dana nakon operacije, na televiziji Tito razgovara sa svojim sinovima u svojoj bolničkoj sobi i smješka se. Dosta oproštajnih govora tada je bačeno u smeće jer se vratio onaj kojeg su svi bili otpisali. Jedni su odahnuli, drugi se uznemirili.
Nije valjda da će i ovo preživjeti?
Oni koji su gledali, a takvih nije bilo puno, ali ih je bilo, vidjeli su na njegovom prstu prsten. Nije ga skidao ni u bolnici. Još je bio na svom mjestu. Dijamant od 5,35 karata, vrijedan 250 hiljada dolara. Pa ipak, ti koji su pratili ima li prstena na Maršalovoj ruci, nisu uzimali u obzir njegovu materijalnu vrijednost. Za njih to nije bio samo komad nakita, nego moć, neprocjenjiva moć koja se ne može platiti nikakvim novcem. Onaj kome dođe u ruke taj prsten neće biti svjestan njegove prave namjene. Valjalo je po svaku cijenu imati ga prije drugih, ukrasti, oteti, ubiti zbog njega, nije bitno, ali se do prstena mora doći prije nego li bude kasno.
Niko nije znao pravo porijeklo tog prstena, ali ga Tito nikada nije skidao.
Neko je ipak znao više od drugih i taj neko je odahnuo kada je vidio da je prsten još na Titovoj ruci. Taj prsten mu je, prema saznanjima, dva puta spasio život i to nikako nije bio samo prsten čija se vrijenost mjeri karatima i ljepotom izrade.
Tek kasnije će se, pažljivim pregledom snimaka, utvrditi da jedan medicinar u bolnici u Ljubljani nije pripadao osoblju. Niko ga nije poznavao niti je znao ko je i šta tu radi. To je bilo kasnije, dosta kasnije.
Bolest je uznepredovala, ali Drug je čitavog života ljudima priređivao različita iznenađenja, zbog čega bi sada bilo drugačije?
Oni iskusniji su znali šta slijedi. Povratka s tog puta nema, ni za koga pa ni za Maršala.
11.
Baš kada su svi odahnuli, Titovo zdravlje se naglo pogoršalo i pao je u komu. Tada padaju naredbe da se pripreme oproštajni govori jer su male šanse da se Maršal izvuče.
Maršal teško umire. Naumpadne mu u tim trenucima magle i mraka jedan povijeni starac s kolodvora u Zagrebu, ne zna koje godine, koji je rekao da infarkt treba kupiti, samo te strefi i gotovo, umreš u trenu.
Umiranje ti je čitava filozofija, ima stotine načina da ostaviš život.
Bunca, gubi se, u komi je. Javnost ne vidi njegovu patnju, a možda je ni On više nije svjestan i ne osjeća je.
Kad su partizani Foču prvi put oslobodili 1942. stoji Broz na drinskom mostu, koji je sav u snijegu i krvi, i posmatra Drinu. Na dnu rijeke gomila leševa vezanih ruku. Valjaju se i miču s vodom. Oni su pali na dno, nasukali se na kamenje i stijenje i kako voda teče miču se kao da su živi, kao da rone. Tuga je to neopisiva. U tom trenutku Titu prilazi starac i vodi dječaka za ruku.
– Druže Tito, predajem ti svog sina, četnici su poklali sve moje i njegove i opet će čim vi odete. Evo ti ga pa barem njega sačuvaj.
Tito je uzeo dijete i brinuo o njemu. Dječak je odrastao, bio vojni pitomac, izučio neke vojne tečajeve. A onda se sve pokvarilo, zadužio se, pare su dobar prijatelj, a loš gospodar. Našao se na rubu kriminala i trebalo je da mu sude. Njegov predmet dolazi Titu u ruke i on se sjeti toga dječaka, Drine i onih leševa koji se pomjeraju s vodom pa i trenutka kada mu je starac doveo dijete koje je on preuzeo da brine o njemu i odgaja ga.
Naredio je da ga dovedu. Za dva dana momak dođe i kleknu pred njega, hoće da mu ljubi noge i moli za oproštaj.
– Slušaj, preuzeo sam te od oca da te čuvam i da od tebe načinim čovjeka. Pa jesi li ti čovjek kad se tako ponašaš? Ti si na neki način moj, ti si moj pitomac.
A on kleči i plače. Tu se zakleo da će se popraviti, zakleo se majkom, koju su zaklali četnici, priznao da je pogriješio i molio za oproštaj. Vidio je prsten na ruci i dotakao ga.
Tito mu je vjerovao. Nisu mu sudili. Čuo je da je postao vrlo solidan građanin i bio ponosan što je uspio sačuvati to dijete od rata i od svakakva života.
Možda je baš na tog dječaka mislio u postelji, na Safeta Dedovića iz Foče, a možda i nije.
Život ti vrati sve što si niz vodu bacio, kad tad. Nadao se da umre bez patnje, to je jedino očekivao jer više ništa nije bilo isto.
Možda i nije mislio na Safeta, neko drugi bi rekao da mu Goli Otok nije dao da umre mirno, to se nikada neće saznati.
Ima puno ljudi koji su ljuti na njega, koji ga ne vole, tako je to sa svakim pa ni on nije bio iznimka. Veliki čovjek, veliki neprijatelji.
Uvijek je težio ka višem i ostvarivao nemoguće, uspijevao dobaciti dokle niko nije. Od bravarskog šegrta u Sisku 1907., dospjeti dotle da bude Maršal Jugoslavije; nikome to nije pošlo za rukom osim njemu. Niti će.
A onda je objavljena vijest koja nikoga nije previše iznenadila. Umro je Tito. Otišao nakon što su ga ljekari danima držali priključena na aparate i pokušavali vratiti.
Borio se, ali svakoj borbi dođe kraj. Četvrti maj, 1980.
Tako je to bilo, u slučaju da ikoga više interesuje priča o jednom drugom vremenu koje sve snažnije prekriva zaborav.
Takva sahrana državnika do tada nije zapamćena.
Na pogrebu su bila 4 kralja, 5 prinčeva, šest predsjednika parlamenta, 31 državni predsjednik, 22 premijera i 47 ministara, među njima: Saddam Hussein, Jaser Arafat, Hua Kuo Feng, Leonid Brežnjev, Margaret Thatcher i Helmut Schmidt. Tako je otišao Josip Broz Tito.
Televizija je cijelo vrijeme vršila prijenos, ali nije prikazala trenutak spuštanja kovčega tako da se i danas špekulira je li Josip Broz tu zaista sahranjen.
Koliko je ljudi prošlo kraj odra u Kući cveća, nikad se neće tačno znati.
Mnogi su se pitali i zašto komunist nema petokraku na grobu, ali niko se nije ni trudio da im odgovori. Da je neko smio da pitanje glasno postavi, možda bi i dobio odgovor, ili više ništa ne bi pitao.
Šta je bilo s prstenom?
12.
Ove danas zanima historija koja počinje i završava se s njima.
Oni ruše spomenike i ne grade ništa izuzev vlastite taštine.
Mnogi su pokušali da se ponašaju kao Tito, ali nikome to nije uspjelo.
Ispadali su smiješni i jadni, mislio je Avram kad je sve prošlo.
Dosta kasnije, prvo stidljivo, a onda sve smjelije, pojavile su se različite teorije zavjere. Neke od njih su šizofrene, ali narod voli ludosti.
Jedni tvrde da je Tito špijun, sovjetski, čiji bi bio, a da je Zagorac tog imena poginuo u Prvom svjetskom ratu.
Tita jednom vidimo kao austrijskog grofa, drugi put kao poljskog plemića, treći put kao poznavaoca filozofije koji s lakoćom čita Imanuela Kanta.
Zagovornicima ovih teorija sviranje klavira, vešto plesanje, mačevalačko umijeće ili poznavanje šaha nikako ne idu uz kumrovečki rodni list i proletersku mladost Josipa Broza.
Pa se onda obrazlaže, naširoko i detaljno, red poznatih činjenica – red zavjere. Izdaju se knjige, snimaju filmovi. Sve Titove žene, Tito je bio Jevrej i zvao se Valter Weis, pravi Josip Broz ubijen je 1939. Tito je ubijen, te ovo, te ono…
Trideset godina od njegove smrti, pažnju javnosti pokušavaju privući različiti tipovi sumnjivih teorija, ne zbog Tita, nego zbog sebe.
Jedna od tih suludih teorija kaže da je Tito zapravo živ. Kamere nisu snimile trenutak kada je spušten ispod mermerne ploče teške devet tona. Povukao se iz javnog života i sklonio na Goli Otok, ispod kojeg su samo za njega i još neke odabrane namjestili luksuzni i sigurni smještaj. Kao da nije mogao odabrati neko ljepše i komfornije mjesto, a vala, ako ćemo pravo, i pitomiju zemlju od Juge. Ako ju je iko poznavao, on je. Morao je pretpostaviti da će mu kosti raznijeti isti oni vukovi sa kojima se natezao čitav rat. Nije Maršal bio glup. Ono, bolest jeste otupila oštricu opreza, ali je mogao barem pretpostaviti u svojim najcrnjim pretpostavkama šta će se desiti nakon što ode. Možda mu više nije bilo ni bitno, ili je vjerovao, a previše vjere čovjeka može ubiti.
Vele, kada je do Tita stigla vijest da je onaj Redžo Mehić uspio pobjeći s Golog Otoka, slatko se nasmijao i pomilovao ga.
Redžo je, doduše, pobjegao u Berlin i nikada nije saznao za tu odluku, ali koga je briga.
Po svim predviđanjima, sad bi trebalo da ima negdje oko 130 godina, ali i to je moguće, jer veliki ljudi i ne umiru kao ostali svijet.
13.
Odnekud, iz prašnjavih arhiva izvući će se i podatak da je Josip Broz još 1948. razmišljao o bjekstvu iz zemlje i to u vrijeme najvećeg pritiska Sovjetskog Saveza na Jugoslaviju. Jugoslavija je mogla da ostane bez predsjednika poslije Rezolucije Informbiroa i sukoba sa Sovjetskim Savezom. Vele da se moglo desiti da Juga bude napadnuta i okupirana i da je najveći Drug je bio spreman i za tu opciju. Britanski obavještajci su s terena poslali podatak da je za vrijeme najžešće krize Tito kontaktirao vlasti Švajcarske u namjeri da sazna da li postoji mogućnost da dobije azil u toj zemlji.
Pričalo se i pisalo, nije da nije, bez obzira što je Maršal odavno pod zemljom!? Ili ipak nije, možda se stvarno sklonio na nekom otoku da na miru skonča ne strahujući od stranih agenata i domaćih izdajnika.
U takvom ambijentu najpouzdaniji su mu bili ljudi poput Redže iz Novog Sela kod Zvornika. Jesu li njih dvojica kontaktirali ili nisu? Misterije ne bi bile to što jesu kada bi ih svi znali. Još će dugo Tito i sve oko njega biti mitom i nagađanjem.
Ako je mogao pomišljati da traži azil, što ne bi mogao lažirati vlastitu smrt?
Dosta godina kasnije, u novinama, kojima niko nije vjerovao, senzacionalno je objavljeno da je Titov prsten ukraden neposredno prije spuštanja njegovog tijela pod mermernu gromadu.
Na crnom tržištu se navodno pojavili njegov sat, zlatni roleks s posvetom pukovnika Moamera el Gadafija, revolver sa posvetom Dž. F. Kenedija i neke druge stvari iz njegove radne sobe na Dedinju.
Takvim glasinama je rijetko ko vjerovao, ali je uvijek bilo onih koji su znali razlučiti laž od istine.
Jedan ambiciozno naivni oflicir JNA, koji je čitao puno knjiga o zavjerama i tajnama i miješao se tamo gdje mu nije mjesto, u kasnim osamdesetim se bavio Titovom ostavštinom i rekao:
Šta je u historiji laž, a šta istina? Postoji li istina ili je ona samo projekcija u ljudskoj mašti onih koji bi da su uvijek u pravu? Šta se stvarno dogodilo, a šta javnost zna o tome? Ko je taj koji filtrira događaje, krije što mora biti sakriveno i pušta ono od čega ne može biti štete? Šta tražiš, a šta ćeš pronaći?
Očito je to rekao pred krivim ljudima jer je iz Beograda ubrzo prekomandovan u Postojnu u Sloveniju i više ga niko nije vidio niti je čuo bilo šta o njemu. Zna se da se zvao Srđan i ništa više.
Trideset i tri godine nakon Titove smrti, otvoren je njegov trezor s deset velikih vreća.
Otvorili su to neki tipovi koji više nisu mogli čekati. Da li je taj sef otvaran ranije, to niko nije mogao reći.
Sačinjen je nekakav zapisnik za naivnu javnost gladnu tajni.
Prva vreća, kako piše u zapisniku, puna je dokumenata, u drugoj su zlatne poluge, u trećoj nakit. I u četvrtoj vreći je nakit. Misterija je vreća broj sedam, u kojoj je samo puknuti pleksiglas. Zato su popisivači sedme vreće iz 1980. godine napravili gomilu brljotina krivo numerišući numizmatičke novčiće iz vremana od Starog Rima do 1926. godine. Osma vreća je puna ručnih i džepnih muških i ženskih satova, od kojih neki nose inicijale Josipa Broza Tita, a drugi Aleksandra Karađorđevića. Posljednje dvije vreće su također uredno popisane, a iz zapisnika nije moguće doznati šta sadrže.
Nigdje nije bilo Titovog prstena.
14.
Ažurni obavještajci su imali svoju stranu priče koja je pohranjena u debelom izvještaju. Oni su pratili, prisluškivali, prijetili, nagađali, propitivali. Oni su znali i ono što niko drugi nije.
Otkriveno je da jedan medicinar u bolnici u Ljubljani nije pripadao ni jednom timu, a stalno se vrtio oko Tita. Kako se to moglo dogoditi?
Do besvijesti su agenti ponavljali snimke Titove sahrane. Ko je bio čovjek koji je stojao neposredno uz kovčeg trenutak prije nego što će kamera skrenuti na drugu stranu i neće snimiti Maršalovo spuštanje.
Tražili su, mada nisu bili sasvim sigurni šta traže.
Uočen je čovjek u uniformi, ali je kamera zabilježila samo dio njegovog lica. Kao da je znao da će biti snimljen i izbjegavao objektiv. Isto lice pažljivi posmatrač će prepoznati u onom medicinaru u bolnici u Ljubljani.
Ko je, za Boga miloga, bio taj čovjek?
15.
Kada se prašina slegla, a govori o veličanju velikog vođe odložili u kožne fascikle, kad su se isplakale suze, a sunce opet izašlo na istoj strani neba, postalo je jasno da se život nastavlja, unatoč svemu.
Ko bi tražio, makar je i neobičan, prsten s Maršalovog prsta?
Primopredaja je obavljena u Mađarskoj, diskretno i čisto. Onaj ko je htio prsten, dobio je prsten. Nije jasno šta je dobila druga strana, ona koja je obavila osjetljivi posao.
16.
– Čekaj malo, zaustavi ovdje. Hoće li mi neko reći ko je ovo?
Šef je prislonio svoj debeli prst na ekran pokazujući u čovjeka pored kovčega neposredo prije spuštanja u mauzolej.
Podređeni su se zgledali. Mislili su snimak skloniti od šefa da ne talasaju previše, ali je ovaj ipak odlučio da sam pogleda snimak, još jednom.
– To je Maršalov posinak, Safet Dedović. Tito ga je spasio u Foči i othranio kao da je…
– Nije to nikakav posinak.
Svi šute. Muk. Neko sa strahom promuca zagledan u ekran:
– Jebo te miš, pa da to nije…
– Misliš?
– Ko zna.
– Ma ne može biti.
– Može biti i to je. To je taj, to je Avram Hunt, niko drugi. Pronađite ga i dovedite. Imat će koješta da objasni.
Služba je radila danonoćno. Tražili su ga, ali nisu pronašli. Poslije se sve to zaboravilo i više nije bilo bitno.
Naknadnom istragom utvrđeno je da ne postoji čovjek pod imenom Avram Hunt, barem ne u Jugoslaviji. Ni jedan Redžo Mehić nije bio na Golom Otoku, a još manje da je pobjegao. Titov posinak, Safet Dedović, živio je negdje na Romaniji i nikada nije dolazio da se žali ili moli.
Očito je riječ o jednom te istom čovjeku koji se odlično prerušava.
Da li je to onaj stari Avram, lopov i zgubidan iz Bosne, teško je utvrditi.
Je li moguće da je toliko rizikovao da bi došao do prstena?
Danas se o njemu i tim događajima gotovo ništa ne zna.
U Rusiji je, doduše, bio sličan čovjek drugog imena, oženjen nekom Tatjanom koja se slatko smijala na svaku šalu da ju je bilo milina i gledati i slušati…