KUĆE OD PRUĆA
Pod istim nebom
Gradimo svoje kuće
Od pruća
I slične snove
Niz vodu puštamo
Ko čamce papirne
U svilu pretakamo
Polen sakupljamo
Dišemo jutra maglena
I bistrih očiju
Po vodi hodamo
Dimne signale do druge strane
Da nas razumiju
Oni što šute
Na istom jeziku
U živom blatu se koprcamo
Kilometre nogama mjerimo
Nad humkama uzdišemo
I sjetno sjećamo
Njenih kika raspletenih vjetrom
I tačno osjećamo da vrijeme
Više ne kapa
Nego teče u mlazu
Ko voda iz slavine
Pod istim nebom
Rušimo
Svoje tanane
Kuće od pruća
NE BI TREBALO ZASPATI U AUTU
Jasno pamtim kada sam
Zadnji put zaspao u autu
Bila je vlažna jesen devedesetih
Vozio je neko drugi
A ja drijemao na zadnjem sjedištu
Probijali smo se kroz gustu noć
Nesigurni vozač se svađao
Sa sigurnim suvozačem
I tek kasnije će mi biti jasno
Da to još tada nije
Mirisalo na dobro
Ne znam kada me savladao san
Šta se tačno dogodilo i kako sam
Se našao na mokrom putu – krvav
Noć sam proveo na operativnom stolu
A još neke dane u bolnici sa umotanom glavom
Ne pamtim je li me neko obilazio
Poslije sam čuo da je 128-mica
Boje truhle višnje
Imala bliski sustet sa ladom
Negdje oko Doboja i
Da sam samo ja
Završio kako sam završio
A ona dvojica su valjda
Nastavili da se svađaju
Trideset godina kasnije
Otvorio se put prema Sarajevu
Pa se iz nekog razloga sjetim
Da ne bi trebao zaspati u autu
Naročito ako neko drugi vozi
A onu dvojicu više nikad
Ni čuo ni vidio…
ON JE…
On je racionalan
I nije gledao Gospodara prstenova
Ni Hobita
Ne sviđa mu se to
Jer je izmišljeno
On je nacionalan
Uredno prati dnevnik i politiku
A ponekad čak i Nacionalnu geografiju
Brani tuđe stavove
Ukopan u zemlju do koljena
On je odlučio ostati
Kada svi napuštaju
Brod koji je pun rupa
I curi li curi
Njemu je dobro
Jer za bolje neće da zna
On je patriota
S ponosom šuti na himnu
Bez teksta
Jer je njegova
I ne podnosi
Onog naopakog brata
Koji je sve
Što on nije
Vrijedan je i gade mu se lijenčine
Koje prose od kuće do kuće
Znojem i žuljevima svio je svoje gnijezdo
I bitno je da je svoj
I da nikada neće biti njihov
Pa šta košta da košta…
DA IMAŠ S KIM
Zauzdaj dane ko rasne konje
I dovedi je da se u njima otkriva
Omotana samo kosom
Ko ona diva iz bajke
Pa da ti nije žao
Kad u tri ujutro otvoriš oči
I da imaš s kim
Pripremiti ribu
Kada se vratiš iz pecanja
Kad sijevne i zaledi
Da i tebe čeka neko rame
Da se ušuškaš
I ako već praviš čorbu s lukom
Tako rano
Neka se još jedna usta
Otvaraju za stolom
Ne samo zbog hrane
Da imaš s kim
Da se čestito posvađaš
Da bi se mirio i praštao
I sve
Samo da jesen
Ne trese listove
Uzalud
S jedne strane
Ona sama
S druge
Ti sam…
FAJRONT
Kad bi me zanimalo
Bez puno pogađanja
I sad bi mogao znati
Koja ti se pjesma sviđa
Pa je pjevušiš u kadi
Uz koje vino najradije
Šutiš
Šta te veseli, a šta nevira
Misliš li i danas
Da nije bitno gdje si
Nego s kim si
I sve te sitne zavrzlame
Koje nam komplikuju živote
Šta čitaš naslonjena na prozor
I koje filmove
A u kasne sate
Dok pogled ti titra
Po prohladnim ulicama
Kome sanjiva govoriš
Spavaj, nije mi ništa
Sad ću ja…
Mogao bih jer niko nije
Jednostavnije
Dovršavao započeto
Kao mi
Doduše
Ovi svirači su
Odsvirali svoje
I ako je suditi po
Jecaju gudala
Još malo pa fajront…
NAŠA SRETANJA ZATVORE KRUG
Prvi put smo zajedno plakali
Horski, u porodilištu
Dok je babica ispijala
Vrelu jutarnju
Vrtić preskočili
Al smo se zajedno poginjali
Pod punim školskim torbama
I prva slova krivili u teku
Širokih i uskih linija
Ko u snu prođu školski strahovi
I vrijeme našeg prvog čuđenja
Dlačicama ispod nosa
Drhtavim rukama i vlažnim usnama
Doticali starije drugarice
Onda nas vjetar raznio
Ko umorno lišće u jesen
Na sve strane
Nalazili što smo tražili
Ili je nas pronašlo
Što na um nije padalo
Pa svoju djecu u porodilištima
Prepoznavali
Srećemo se iskusniji
Sa borama i namještenim osmjesima
Masnicama kojima su nas putevi obilježili
Ruku punih recepata
Po lokalnim Domovima zdravlja
Na džanezama i na sahranama
Onih koji isti jezik zbore
I koji sa svoga puta skrenuli nisu
Uzdišemo i sjećamo se
Naših usnulih drugova
Tako naša sretanja zatvore krug
I odjednom imamo vremena
I nigdje ne žurimo
Niko nas ne čeka
I pažljivije čitamo one zadnje stranice
U novinama pa
Sve češće među postrojenima
Prepoznajemo lica
Neko uzdahne i kaže
Šteta
Okupljamo se samo da mrtve ispratimo
Šapne glas
Malo se šuti, malo moli
I onda svako sebi
Humka ostane kišama i opalom lišću
Ona razumije vjetar
I ono jato ptica na grani
A u porodilištu
Baš tada
Beba zaplače glasno
I krug se zatvori…
SVE NAS JE MANJE
Ko da nikad ni bili nisu
Moji drugovi
I drugarice
Nosi ih vjetar
Ko sitno perje
Iz pijetlova krila
Vitla i igra se
A onda digne i
Pošalje u nebo
Ostane uzdah
I tišina
Neka čudna tuga
Ko pred kišu
Sve nas je manje
Mali moj
Nedosanjani…
Priredila: Ferida Duraković
