FIGURE U POKRETU
Jedno pored drugog satima nagi leže. Između njih bljeska oštrica noža. Najednom, on duboko uzdahnu, ruke stavi ispod glave i krajičkom oka pogled zaustavi na njenom licu. Učinilo mu se da u njenom oku vidi iskru. To je bilo dovoljno da osjeti kako oživljava.
Ona je nepomično ležala, glave malo zabačene unazad, spuštenih trepavica i poluotvorenih usana. Izgledala je kao onesviještena.
Nije se mogao savladati. Nagnuo se nad nju i osjetio kako ubrzano diše. Bila je stvarna. I bila je blizu.
Osjetivši njegov dah, otvorila je oči. Nije se pomjerio. Ni ona se nije micala. Dugo ga je posmatrala bez riječi, a zatim kriknula. Pokušala se pridignuti. Nije mogla. Čvrsto je stezao njene butine. Tjeran životinjskim nagonima, gubio je razum, užurbano disao… uzdisao…
Nakon višeminutne borbe, laktom ga je udarila u lice i odbacila sa sebe. Skočila je i mahnito se okretala po sobi. Spas je pronašla između kreveta i ormara. Sklupčala se i s očima punim užasa prstom pokazivala na ogledalo. Tamo je bila sjena u čijoj ruci se klatio nož. Bila joj je sve bliže.
Više nije mogla podnijeti taj prizor. Prekrila je lice rukama.
CEREMONIJA
Laganim pokretima svlači njenu bijelu haljinu. Ona se ne pomjera. Strah poput otkucaja srca pulsira cijelim tijelom. Ako bude spretan i haljinu za nekoliko trenutaka spusti na pod, u njenom životu ništa se neće promijeniti ni pomjeriti.
Njih dvoje stoje nasred sobe čvrsto vezani crvenom svilenom vrpcom koju niko neće presijeći. Ni on, ni ona.
Bez ijedne izgovorene riječi žestoko se svađaju, nadmeću, uvjeravaju, viču i vole.
Umjesto njegovog lica dodiruje prazninu. On rukama užurbano od crne zemlje gradi dom.
I sve je savršeno. I sve je svršeno. Jer on upravo svlači njenu bijelu haljinu…
Njen strah se pretvara u bol. Postaje nepodnošljivo. Vrišti. Jer umjesto bijele haljine, on zapravo njenu zdravu kožu svlači.
TAJNA
Na vrhovima prstiju ulazi u hladnu sobu. Osim razastrte ljubavne postelje u prostoriji više ničeg nema. Ustajali zrak spušta se na njena prsa koja se pod pritiskom vlage ubrzano spuštaju i podižu. Pred prizorom praznine lice se gasi, a glas se u krik pretvara.
Naposlijetku, prilazi postelji, raskopčava dugu haljinu posutu cvjetovima maka, raspliće kosu, rukama prelazi preko nagog tijela, a zatim ih umiruje na grudima. Zatvara oči i sjedinjuje se sa sjenkom oblikovanoj po svojoj mjeri.
