MOLITVA
Vjerujem ja u Boga Oca, stvoritelja svega
vidljivoga i nevidljivoga. Vjerujem, i svake večeri se
pomolim. Za bližnje svoje, za prijatelje i neprijatelje.
Za njih najsrčanije. Čak i za sebe zeru jednu. I za
neprijatelja svoga u sebi. Pobrojim Stvoritelju
imena njihova. Kao da ne zna ih iz prve ruke.
Posebno molim za mrtve. Mada, ko zna, možda njima je
bolje već meni pa mi se, tamo negdje, čude. Ili umiru
od smijeha što usuđujem se, a pojma nemam…
E, sad… Kad je od čega pravi vakat, ko bi to znao….
Jer, proširila se molitva moja. Ni za one prve nije,
ni za druge. Nego za, zemaljskim mjerilima mjereno:
jedno bucmasto, slatko, vragolasto…. Nebeskim mjerilima,
pak: za ishodište svih onih drhtaja, strepnji, uzdaha…
Jedno čedo nerođeno. Milo. Nezačeto još,
osim u srcima. Gdje začinje se sve, i završava,
vrijedno što za nama ostane.
MOLITVA, 1 (nekoliko godina kasnije)
…A kad ono, bucmasto, slatko, vragolasto,
radoznalo progleda okama krupnim, Gospod
će dobroćudnim osmijehom ležerno taknuti
enter i aktivirati račun na kojem huči,
množi se i talasa ocean molitvi mojih.
Svakodnevnih i svakonoćnih. Svakotrenih.
Mada će je u zrno stvarnosti pretvoriti ko zna
čiji drhtaj. I bit će anđeo nekom drugom. Mada
ko zna čiju dušu zapaljivom vrućinom ispunit će.
I mada ja ga nikad uspavljivati neću. Priviti
na prsa. Izmišljati mu uspavanke. Zubiće prve
vidjeti. Ni trčati s njim livadama cvjetnim
kraja tvog i ko zna kojim krajem svijeta ovog.
Preširokog da ikad bih ga sreo. I mada sad
sigurno neće se Mila zvati. Iako mila bit će.
Ali molim, i ne vidjevši ga. I ne znajući kad
njegovo postojanje počet će. Molim, s kartom
jednosmjernom za nepotrošivo ništavilo,
u kavezu prošlog, od žudnje sazdanog. I čežnje.
