INSOLACIJA
Margo i ja ležale smo u prošarici koju su stvarale krošnje naših omiljenih borova. Sunce se bez žurbe kretalo prema zapadu, osvjetljavajući i grijući uvalu s plažom i nekolikim otočićima. Opet mi je izgledalo da su razbacani kao u igri, kao da ni Bog ljeti ništa ne radi nego se zabavlja i brčka u plitkome moru. No mi se nismo pretvarale da je sve isto kao u našem djetinjstvu. Godinama nas tu nije bilo, borovi su narasli, a proljeće našeg života prometnulo se u jesen.
Ja sam u međuvremenu stekla nekoliko diploma i nekoliko milijuna, dok se Margo udala za Ivu te su podizali djecu i unučad, sve do nedavna, kad je Ive preminuo. Ležale smo sada u blagoj hladovini i ispitivale jedna drugu zna li, sjeća li se, kada je, zašto je i kako se dogodilo da ovo ili ono.
Margo je htjela znati postoji li neka tajna u vezi s borama, jer ih uopće nisam imala. Nije se radilo o tajni nego o novcu. Mogla sam si priuštiti najskuplje metode, a i Sunca sam se klonila vjerojatno od onog doba kad smo se otisnule u svijet. Ona, očito je, sve ovo vrijeme nije bježala ni od Sunca, ni od mrštenja, ni od smijeha. Nisam znala bi li se naljutila ako bih ponudila da joj platim jedan dobar tretman.
No tajne su postojale. Najmanje jedna od mojih tajni željela je van, kao gušter na sunčanje.
— I ja sam bila zaljubljena u Ivu. — grunula sam, iznenadivši sebe jednako koliko i svoju prijateljicu.
— Šališ se! — zinula je Margo — Sunce ti je udarilo u glavu.
Tiho sam se nasmijala. Da se dopisujemo, bio bi prikladan emoji koji prikazuje nasmiješeno lice sa suzicom. No nikada se nismo dopisivale, a ni ja nisam bila sklona patetici. Nosom sam pokazala na uvalu našeg djetinjstva, okupanu spomenutim Suncem. Ono je zaista moćan udarač u glavu, ispijač pameti, ogoljivač stijena i otoka.
— Postoji dokaz, tamo na Donjem Školju. — povjerila sam joj.
Pejzaž pred nama je blistao kao da ga je Sunce pozlatilo u čast moga priznanja. Osjetila sam stanovito olakšanje, ali Margo se u hipu preznojila. Bila je toliko začuđena da nije mogla progovoriti. Puhala je i vrpoljila se kao ekspresni lonac koji se sprema da prošišti. Dobra, strpljiva Margo ni sada nije sklona šištanju. Uostalom, nema se više zašto ljutiti: doba zaljubljivanja je prošlo, a Ive je umro i važnije od svega, nikada nije bio sa mnom. Požurila sam se da joj to dam na znanje.
— Ni on nije znao. — rekla sam joj što sam mogla nježnije — Nitko nije znao.
Odvojene od gužve i pripeke, mogle smo razgovarati bez žurbe. S boka sam se prevrnula na leđa i osmotrila bezbrojne zelene bodlje, čudesne borove tvornice hrane. Margo je pitala kako i kada. Zapravo ni sama ne znam kada sam počela osjećati isto što i ona. Svakoga dana mi je govorila o Ivi, hvalila ga, obožavala, tražila da ga špijuniramo. Glumila sam kako pomažem prijateljici, suosjećam, žrtvujem se, a zapravo sam tjerala vodu na svoj mlin. On, međutim, nije davao nade ni jednoj ni drugoj.
Miloj Margo je sve to sada moralo proći kroz glavu, kao film koji se shvati tek nakon drugog gledanja. Oči su joj se napunile suzama, kad je počela izlagati svoju verziju priče. Ne bi se bili zbližili da se nisu odselili u isti grad. Nešto strasti je i bilo u početku, no brzo se ugasila.
— Ništa tamo nije kao ovdje, — zaključila je, zagledana prema otvorenom moru, daleko na rubu obzora — ni Sunce ni ništa. A Ive, oh, Ive! Hoćeš li da ti pokažem kako je poružnio? Poslije četrdesete, bio je izrazito ružan i mračan.
Nisam se nasmijala, nisam se utješila. Zaustila sam reći kako možda ne bi poružnio da je bio sa mnom, ali sam odustala. Ne mogu argumentirati nijedno svoje možda, niti mogu promijeniti svoje bivše postupke. Jedino je Sunce moglo izbrisati onu poruku za Margo, no to bi trebalo provjeriti. Ako nije, moje priznanje će biti potpuno, a ako jest, morat ću dodatno pojašnjavati.
Zato je valjalo otići do Donjega Školja i pogledati natpis. Ja sam još uvijek imala dobru kondiciju, išla sam u teretanu i brinula se o svojim mišićima, ali Margo nije imala ni volje ni snage za 500 metara plivanja. Odmjeravala me je s divljenjem, kao što pogani gledaju svoju zlatnu telad i ostala obličja. Ni truna zavisti nije bilo u njezinome pogledu, nikad ni mrve zlobe u blažene Margo!
Osvrnule smo se za plovilom i pronašle smo znance s čamcem na napuhavanje. Baš su se bili izdovoljili vozikanja i rado su nam ga posudili. Opremljene samo šeširima, ja slamnatim, Margo platnenim, sjele smo i zaveslale.
Nije nam se razgovaralo. Sunce je peklo kao reflektor u vlasništvu nesmiljenog inspektora. To nije utjecalo na moju odluku da sve priznam. Desetljećima sam samu sebe držala na spravi za mučenje od koje nema bolnije i sada neću uzmaknuti. Čamac se ljuljuškao, a ja sam varirala niz mogućih Marrginih reakcija. Bilo bi najbolje da me nekako kazni, da bude nasilna, polomi mi kosti, zatuče me veslom, ili me baci u more.
Njezino lice za sada nije izražavalo ništa osim malog nezadovoljstva vrućinom. Okrenuta prema obali od koje smo se udaljavale, zapravo nije gledala ni u što, samo je nabirala čelo i pućila usne svaki put kad bi joj Sunce zavirilo pod obod šešira. Tako isto se mrštila na Sunce i u tinejdžerskoj dobi, kao da nije odrasla i kao da vjeruje kako će svojom ljutnjom utjecati na zbivanja u svemiru. Sirota, naivna Margo!
U tišini smo stigle do šljunčane obale maloga otoka i izvukle čamac da ga more ne odnese. Zamolile smo vlasnike susjednog čamca neka pripaze i na naše plovilo. Bili su to stranci s hrpom djece koja su skakutala i trčala naokolo i nisam se trudila prebrojiti ih. Svih ovih godina sam zamišljala moju i Ivinu djecu, nadjevala im imena, bojila im kosu i oči, prišivala im neke svoje, neke njegove osobine. A sada se cijela ta konstrukcija udaljila od mene, brže nego mlažnjak s dugim bijelim tragom ili komet s repom od bezbrojnih iskrica. Jedan treptaj oka i na čitavom nebu nema više ničeg osim Sunca.
Zašle smo među masline i već smo mogle vidjeti jedan dio onoga zida, zapravo stare kamene ograde. Nikada do sada mi nije palo na pamet kako je moje šaranje bilo vandalski nasrtaj na lokalnu povijesnu baštinu. Cijeli svijet je mogao otići dovraga, trebao mi je samo Ive. Onaj kojega je ona ugrabila i koji je sada mrtav, a ni suze za njim još nisam pustila. Zastala sam i Margo je to odmah opazila. Čudno, jer mi se činilo da uopće ne gleda prema meni.
— Jesi li sigurna da mi želiš pokazati? — pitala je, jednim prstom dotaknuvši moju nadlanicu.
Progutala sam kao nekakvu dlakavu grudu, kao da sam sova koja ne mora ništa ispljunuti nego prožvače sve dijelove svoje lovine. Suha grla, ali nepokolebana, odgovorila sam potvrdno. Činilo mi se da je maestral najednom stao, baš kao onoga popodneva kad sam ovdje bila sama s limenkom i kistom.
Radila sam bez žurbe, umačući kist u gustu masnu boju. Slova su bila čvrsta, sva pod jednakim kutom i prilično pedantna. Ne iskustvo, ne osjećaj za estetiku, nego puka odlučnost svojstvena samo mladome srcu, vodila je moju ruku dok sam pisala: Ubit ću te ako ugrabiš Ivu!!!
Bilo je to prije odlaska u srednju školu. Za razliku od Margo i Ive, ja sam se na Donji Školj vraćala svakog od četiri ljetna raspusta, podgrijavajući vlastitu riješenost da učinim onako kako sam zaprijetila. Zatim se moja želja za osvetom lagano hladila, možda sukladno klimi u kojoj sam živjela. Ostala je samo tuga, tvrdokorno, zaleđeno more tuge zbog neostvarene ljubavi.
Ovdje, na Donjem Školju, život je bujao i venuo i bujao, biljke su se veselile Suncu kad im je godilo i nastojale mu odoljeti kad ih je ubijalo. Još par koraka pa sam propustila Margo preda se i rekla joj:
— Molim te, idi prva!
Poslušnoj Margo nije trebalo dvaput reći. Uputila se uz ogradu koja je ondje blago zakretala. Bez obzira na karakter, mogla bi eksplodirati ili makar reći da će me tužiti za prijetnju ubojstvom. Naježila sam se. Nekakav čudan oblak, sličan tamnoj gljivi, najednom je prekrio Sunce. Onda sam čula kako se Margo smije. U stvarnosti nikada ne bude sve točno po planu, pomislila sam. Ni jedno od mojih predviđanja nije obuhvaćalo ludilo, a očito se događa baš to. Nisam još ni domislila svoju konstataciju, kad se ona pomolila iza okuke, razdragana i bez traga ludila u držanju, u pogledu ili u glasu.
— Mhm… mislila sam da je Sunce sve izbrisalo, — govorila je kroz smijeh — a kad tamo, evo vrlog novog svijeta i na našem otoku!
U dva koraka sam odjurila do natpisa. Više nije bio samo natpis, bio je složena, slojevita poruka. Nakon mene, Sunce se dalo na izbjeljivanje slova i u tome je djelimice uspjelo, unatoč okolnome raslinju. Nitko pa ni Sunce ne može sve, ali mnogi mogu makar ponešto. U međuvremenu se netko poigrao crnom bojom pa je povećao i podebljao svako u, a također je napisao u preko e kod te i umetnuo križić u slovo o kod ako. Zatim je netko slijedeći od svakog ušatog u načinio crveni lonac za cvijeće iz kojega su rasli crveni listovi marihuane, veliko i je prepravio u veliko p i ispod njega ugurao još jedno malo i. Ne računajući prvi, najveći lonac, sada je tekst započinjao malim b i glasio je:
bit ću tu ako ugrabiš Pivu!!!
— Ne znam zašto mi više nije vruće. — rekla je Margo i pogledom pretražila nebo — Možda zbog piva, a možda će i nevrijeme.
Fotografija: Adrijana Vidić
