Vlatka Basioli, Zadranka koja više ne stanuje u rodnome gradu, objavila je zanimljiv roman u vlastitoj kući “Proverba, obrt za promidžbu i usluge”. Tim povodom postavila sam joj nekoliko pitanja, koristeći se citatima iz spomenutog djela. I sam naslov romana budi znatiželju, a glasi: “Majka Distorzija”.
MIRJANA MRKELA
“Zamišljala je kako iz kakofonije distorzija izranja melodija. Svaka žica, svaki prag koji bi dotakla, eksplodirao bi u bojama elektrificiranih skupina tonova. Taj kaos i taj sklad ne bi stvarala samo prstima, stvarala bi ga cijelim tijelom, cijelim bićem – i nogama koje skaču i trupom koji se savija i glavom koja zabacuje i kosom koja leti… Ona bi bila majka tim distorzijama, rađala bi ih iz centra svoje duše, iz crnog mjesta, rađala bi ih iz želje, iz čežnje, čežnje toliko jake da boli.”
Moramo li znati što je distorzija da bismo razumjeli glavnu junakinju, Kristinu?
Može li se zaista glazba poroditi?
VLATKA BASIOLI
Distorzija je u naslovu prvenstveno metaforička, ali se odnosi i na distorziju zvuka. Distorzija znači iskrivljenje ili izobličenje, a u glazbi, iskrivljenje zvuka. Posebno je popularna kod električnih gitara, gdje zvuk žica postaje šumovit. Upravo je takva i Kristina, glavni lik romana – ona je postala izobličena i šumovita zbog svoje osobnosti, životnih odluka i utjecaja okoline.
Čitatelj ne mora znati što je glazbena distorzija da bi razumio roman, ne mora znati puno o glazbi, jer – iako u romanu koristim neke tehničke izraze – oni su tu samo u službi karakterizacije glavnog lika. Htjela sam prikazati kako ona razmišlja i osjeća. Za svaki osjećaj, ona ima zvuk, ton, ritam… a budući da je profesionalna glazbenica, zna kako opisati to koristeći pojmove iz glazbene teorije. Ali i čitatelj koji glazbenu teoriju ne poznaje, neće izgubiti ništa ni od radnje, ni od ideje priče, a shvatit će i same opise u kojima se služim i nekim stručnijim izrazima.
Može li se glazba poroditi? Sve što stvorimo je materijalizacija ideje, volje i truda. To i jest metaforičko rađanje. Pjesme, priče, ono što se radi rukama ili umom, osjećamo kao nešto svoje, kao djecu kojoj smo udahnuli život i šaljemo je u svijet. Tako da da – i glazba se porađa.
MIRJANA MRKELA
“Nema veze što nisu bili dobri, osjećala je samo ponos, a od tih pogleda što bi je kratko okrznuli, osjećala se i boljom od njih. Važnijom. Čak i najobičniji čovjek na pozornici postaje značajniji od onih koji ga odozdo gledaju.”
Dobro, imamo glazbu, dobijemo priliku i uspjeh izostane. Što onda?
Mora li nam publika reći koliko vrijedimo ili nam to kaže netko drugi, nešto drugo?
VLATKA BASIOLI
Nitko nam ne može reći koliko vrijedimo dok sami ne spoznamo svoju vrijednost. A onda nam nitko ne može reći da ne vrijedimo. Ali to je nešto što treba naučiti i uči se upravo kroz pobjede i poraze životnog putovanja. Mislim da smo se svi mi u nekim trenutcima nadali da će nam „drugi“ donijeti sreću – partneri, ljubavnici, obitelj, publika, fanovi, novac… – i sasvim je u redu težiti k tome, jer jednom kad dobijemo ono što mislimo da će nam donijeti vrijednost, ali osjećaj vrijednosti izostane, shvatimo da smo tražili na krivom mjestu. I to je napredak. Nakon toga se možemo okrenuti sebi i tražiti je na pravome mjestu.
MIRJANA MRKELA
“Nemaš ti što raditi sa mnom. Imaš mater i nek te ona uči što trebaš znati.”
Riječi koje je otac uputio Kristini, donekle nam razjašnjavaju njezinu situaciju. Je li majka Kristinu išta naučila?
Može li ova djevojka i iz štete izvući korist?
VLATKA BASIOLI
Kristina i jest iz štete izvukla korist. Zbog neprihvaćanja u obitelji, težila je da je prihvate svi ostali. Tražila je to u muškarcima, prijateljima i na kraju publici. Pri tome je otkrila svoj dar i koristila ga kako bi dokazala svoju vrijednost i kako bi odradila svoje životno poslanje, a to je stvaranje glazbe. Glazba je korist koju je na kraju dobila i jedina koja ju je mogla usrećiti.
A ako je od majke išta naučila onda je to upravo da svoju vrijednost traži u drugima. Jer majci je jedina briga uvijek bila što će drugi misliti. Kristina je to prenijela i u svoj svijet i uvijek joj je bilo najvažnije da bude voljena i poštovana od drugih, čak i onda kad ona sama za te druge nije imala ni ljubavi ni poštovanja.
MIRJANA MRKELA
“Osjećala se loše. Usamljenost u njoj se razgranala i više nije bila samo oko srca i trbuha, obuhvatila joj je svaki djelić bića. Stisnula ju je kao da je jedina kojoj je još uvijek stalo, jedina koja će uvijek biti uz nju.”
Od svega srca želimo da Kristina pronađe nekoga. Možda negdje drugo kad je nema u obitelji!?
Može li nas netko tko nas voli, s kim smo bliski, spasiti od usamljenosti?
VLATKA BASIOLI
Svi se nadamo da je tako – da će nas drugi spasiti od usamljenosti – ali to tako nije nikada. I uz osobe koje nas vole najviše, dođu trenutci kad se osjećamo osamljeno, nevoljeno i neprihvaćeno. Opet je to nešto što je u nama samima, a Kristinina priča jasno naglašava. Ona je uvijek imala nekoga – najbolje prijatelje, ljubavnike, menadžere, ljude koji su o njoj brinuli i vrlo je često stavljali na pijedestal, no ona se unatoč tome uvijek osjećala samom.
MIRJANA MRKELA
“Shvatila je da polagano, ali sigurno, gubi bitku. Nije joj preostalo drugo nego posegnuti za najjačim oružjem. Moglo joj je eksplodirati u ruci, uništiti je zajedno s njima, ali svejedno gaje izvukla.”
Kakva je Kristina? Je li dobra ili zla?
VLATKA BASIOLI
Kristina je čovjek. I kao takva, nije savršeno dobra ni savršeno zla. Ništa ne čini iz zlobe, ali ponekad čini zlo jer ne zna bolje. Njen karakter uvjetovan je njenom osobnošću, odgojem i okolinom, kao što je to kod svakoga od nas. I namjerno sam htjela prikazati glavni ženski lik s jasnim manama, jer i žene imaju mane. Nismo uvijek savršene, niti su nam namjere uvijek dobre, niti smo uvijek hrabre, niti uvijek nosimo dobre odluke. Iako priznajem da sam, želeći izbjeći da Kristina bude „Mary Sue“, možda malo i pretjerala u isticanju njenih negativnih osobina i dobila lika kojega je lakše prezirati nego opravdati.
MIRJANA MRKELA
“Sjećala se gužve koja bi se ovdje stvorila. Znojni ljudi kako skaču s pivama u rukama, šire ruke prema izvođačima, pjevaju omiljene pjesme i vrište kao da su i sami na daskama, zadivljeno gledaju prema svjetlima iznad pozornice što skaču po čitavoj publici, okreću se prema glazbi iz ogromnih zvučnika. Neki plaču, neki se smiju, ali svi se dobro zabavljaju.”
Iz ovog citata ne možemo saznati je li opisana zabava u velegradu ili u provinciji. Ima li razlike? Moraju li mladi baš ovako?
VLATKA BASIOLI
Nema razlike. Mladi su energični, zabavni, ludi, arogantni, ne mare za rizik gdje god i kad god se nađu. I to je u redu. Naravno da moraju biti takvi – moraju se iživjeti dok im to um, tijelo i okolnosti dopuštaju. Nekad su tinejdžere slali da kopljima ubiju svog prvog medvjeda, mislim da im možemo dopustiti da u modernom društvu tu energiju i sposobnost izbacuju barem na koncertima i zabavama.
MIRJANA MRKELA
“Svaka tableta, svaka lajna, svaka cigareta napunjena tko zna čime, od njega je sve više radila duha. Uklanjala mu je boju s kože, meso s kostiju, sjaj iz očiju. Otimala mu je riječi s usana, bistrinu uma. Dečko koji je nekad mogao pričati o bilo čemu, odjednom je postao magla koja bi se samo pojavila, ohladila sve oko sebe i nestala.”
Poručuješ li nešto ovim opisom? Poručuješ li išta svojim čitateljima, osim da sami razmisle o svemu?
VLATKA BASIOLI
Ovo je stvarnost velikom broju (mladih) ljudi. Ovo nije izmišljeno niti stavljeno u priču da bi šokiralo, to je prikaz stvarnosti kojoj sam svjedočila ja i mnogi drugi. Ne želim nikoga ovime opominjati niti prijetiti – to je stvarnost i ako netko želi eksperimentirati s drogama, ovo je jedan od scenarija koji se može dogoditi. Tko želi preuzeti rizik na sebe – slobodno.
MIRJANA MRKELA
“Ovako se u životu osjećala samo kad je prvi put ušla na dječje igralište u parku pored škole. Sve te prostorije, opremu i instrumente gledala je s jednakim ushićenjem kao nekada ljuljačke, klackalice i velik, drveni dvorac. I kad je stala unutar te pregrade, pred taj mikrofon, očekivani ushit zamijenio je smiraj, jednak kakav je imala kad se na dvorac i popela.”
Kristina je stigla u studio za snimanje i sve su se kockice posložile. Je li to ono što je željela? Hoće li od tada sve biti ružičasto?
VLATKA BASIOLI
Naravno da neće. Ali da ona to zna, možda nikad ne bi ni krenula na to putovanje. Svi mi radimo i borimo se jer mislimo da će nam cilj donijeti sreću. Nema veze što nam ponavljaju da je sreća u putovanju, a ne u samom cilju. Ali da to doista znamo, možda ne bismo ni putovali, jer putovanje je teško i samo po sebi, a pogotovo bez nagrade na kraju.
Kristina je u studiju za snimanje osjetila jednokratan ushit, i kad sreća nije potrajala (jer naravno da može), pronašla je drugi cilj. O ovome jasno govori i scena na igralištu: jednom kad se popela na dvorac, više nije bio toliko zabavan i odmah je pronašla drugu okupaciju – djevojčice na klackalici.
MIRJANA MRKELA
“Da je mogla zaustaviti vrijeme, učinila bi to sada. Sunce je taman krenulo prema obzoru, pa su i boje oko nje postale izraženije. Zalazak sunca uvijek je bilo vrijeme kad bi osjećala najviše.”
A Vlatka Basioli, koja ipak nije glazbenica nego spisateljica, izašla je u javnost sa svojim prvijencem. Kakav je to osjećaj? Je li bilo teško roditi roman?
VLATKA BASIOLI
Mislila sam da ću biti puno zadovoljnija jednom kad napišem i izdam roman. Baš sam preslika uspjeha prikazanog u romanu – jednom kad je cilj dosegnut, više nije uzbudljiv i odmah moram dalje prema novom.
Mislim da mi je kod pisanja ovog romana najgora bila neizvjesnost. Sam proces stvaranja priče, od pisanja do uređivanja, jako je dug, ponekad i naporan, ponekad i psihički užasno težak, i cijelo to vrijeme nisam imala pojma hoće li se imalo isplatiti. Ima li sve to smisla? Vrijedi li išta u književnom smislu? Hoće li se isplatiti financijski? Hoće li se ikome uopće svidjeti? U takvoj je neizvjesnosti ponekad vrlo teško ulagati i vrijeme i trud i novac. A pogotovo bez pomisli da sam budala kojoj bi bilo pametnije da se u ovo nije ni upuštala.
Ali pisanje je za mene poriv i zapravo nisam ni imala izbora hoću li napisati roman ili ne. Jednostavno sam morala.
MIRJANA MRKELA
„Glazba može promijeniti svijet, jer može da promijeni ljude.“
Ovo je izrekao Bono, a citirao je urednik knjige Kristijan Šarac. Treba li tome išta dodati? Želiš li dodati još nešto ovome intervjuu?
VLATKA BASIOLI
Glazba može promijeniti svijet, književnost može promijeniti svijet, umjetnost može promijeniti svijet. Ako ne vjerujete, sjetite se da totalitarističke vlasti prvo ograničavaju umjetnost i pretvaraju je u propagandu. Zašto? Jer je najmoćnije oružje koje se može okrenuti protiv njih, pa da se to ne bi dogodilo, žele da radi za njih.
A ako želite da se i moja umjetnost nastavi – kupite „Majku Distorziju“ i time podržite stvaranje i izdavanje drugog romana! Obećavam da će u njemu glavni likovi biti simpatičniji!
