NIKOG NE ČEKAM
iza prozorskog okna ostalo je
lijepo subotnje popodne
i pepeo šutnje po krovovima
nešto bih izmislila
crtala bih oblake po gluhom
i golom nebu bez ijedne ptice
ali umorne mi ruke
bez glasa i pokreta
nikog ne čekam
možda želim sugovornika
bez ovog jedva vidljivog
treperenja lišća u krošnjama
ali nitko ne korača
putem koji je potonuo
kao da vodi na počinak vječni
u lijepo subotnje popodne
bez pokreta ispratim
/kao da milujem/
pad ploda divljeg kestena
dolje negdje duboko
ispod osmoga kata
iza uma
koji se bezglasno odjeknuvši
otkine i otkotrlja u Gluho i Duboko
po strogo ispoštovanom
zakonu gravitacije
KIŠE UVIJEK TONU POD MOKRE PLOČNIKE
kad čekaš brata u onom danu
u kojem daždi a ptice tiho
nestaju na horizontu
misao te nosi pod
prigušeno lišće
obližnje trešnje u jedno
mostarsko ljeto
u široj slici
tvoga upornog promatranja
ljudi koračaju trgom
i brišu tragove za sobom
nitko ti nije poznat
kad kiše potonu
pod mokre pločnike
samo se bratova sjena okrene
i zamakne za visoko žbunje
s jatima koja s dahom šume
nestaje
uprkos majčinom glasu
o jednom presahlom rukovetu ljeta
o bratu koji se nikad ne vraća
o jednoj njegovoj slici
koja te gleda očima straha
dok grmi
ti se bratimiš s mirisom kiše
s jednom tajnom
mostarskog ljeta
u kojoj sat ne kuca
u kući bez broja
u ulici bez neba u domu
negdje izvan grada
pod mokrim pločnicima
i čekaš brata u onom danu
kad tiho daždi i ptice
nestaju na horizontu
ODMORI SE NA NEKIM UŠĆIMA
Nije uludo u taj čas
u misli preseliti šapat
i bez glasa biti
Tako
u mir će iskapati odjeci
Samo gledaj /kažem/
kako se na ušćima
bosi
stazom odnekud nekamo
zlatē i miruju
biseri noćni
Zato ni riječ ne izgovori
kad dan među oči potone
ne buncaj da buđenje se
uludo ne dogodi
Otac će na ušću
mjesečinom krpiti stare mreže
i do jutra plesti nove
rukama od sna
Na dlanu će ti san
u harmoniju izrasti /život se
ionako neprestano uči/
Pusti
neka se zaljuljana misao
svih rijeka smiri
nek’ dunje u staroj kući
s mirom venu
neka nečujno plešu
košuta i mjesečina
Tvoje će plave
i srebrene ribe
u zrcalima gorskim sanjati
KAO SUMRAČJE, KAO SJAJ
u onom času kad je bus
napustio grad tea je već počela
zamišljati lice oblik naličje
i veličinu pariza uspoređivati ga
s nekim gradovima u čijim je gabaritima
vjerovala u podstanarske rajeve
nije odgonetala zašto joj titra
krajičak usana – neka tegoba
u nečujnoj noti smiješka dok je
na pustom peronu odsutno gledala
ruku koja joj maše
u onom času kad se bus zaustavio
budila se iz neke neizrecivosti
neproživljenih trenutaka i širom
još jednom otvarala šaku
sa zgužvanim papirićem na kom je
kao nekim drugim očima čitala
naziv grada kvarta i ulice
koji su je čekali
u tom času su joj zaiskrile suze
s kojima je morala isplakati
nepoznat dio nutrine
kao sumračje i kao sjaj
kroz ritam grada nosila je
svoju nenapojenu žeđ i tek shvatila
da je u stopu prati isti zimski dan
u kojem je na peronu ostavila
drago i suzno lice
željela ga je daljinama pomilovati
kroz neispričan san sumračja
ali je u neobičnom sjaju pahulja
u smiješak razvukla usne
sjetivši se kako nikad s putovanjima
ne završava priča o bezglasju
i nedohodu zemnom
ŽELIO BIH, USPUT
kad god te pogledam plešeš
s rukama iz djetinjstva
kosa tvoja je let ptica
želio bih znati koje isječke
nemirom ruku skupljaš
i bojažljivom smiješku vezeš
mozaik sutrašnjih vedrina
kad god se izmigoljiš
brzo se vraćaš preko debelog
snježnog pokrivača
promrzlim rukama tražiš
mjesto u mojim džepovima
sa panoramskog vidikovca
nemirom brišeš godišnja doba
i krovovima mijenjaš boje
perspektivu i oblike a ja želim
o svakom fragmentu ponaosob
na zaslonu računara ostaviti
po jednu priču
kad god te pogledam
tvoj monolog je isti: grad sve više
sliči gorostasu koji kao da blijedi
i stari i nikad ne čuješ
kad kažem: prošetajmo daljinama
budimo veliko gorsko oko
kad god te pogledam
svoje godine množiš s nulom
ostavljaš križaljku moj pogled
ne čuješ od sretnih suza
što jecaju kao nasmijana tuga
što lije niz stranice romana
nikad do kraja pročitanog
kad god me pogledaš
poželim sliku tvog obraza
u vijavicama poželim
iz rumenog snijega ubrati
crvenu ružu onu što nas
još čeka u velikom parku
malo dolje i malo desno
preko puta ostarjelog kestena