DI NOTTE
* * *
Sviješću mi teče, propinje se dah
A ti je stižeš bujnim drvećem jašući
Ne, nisu te zvijezde prevarile
To grliš trzaj, žeženu, podatnu
Jeku i ruj, san golubice razdjevičene
Uzet ćeš me dok bubnja noć u meni
I mjesec srebren, vreo i žedan
Dok jezdi mi iza vjeđâ
Nad gorama
Je li to kadšto
Lahor u travi zaspe
Ili obnaženi sagaramo dok dišu
I stenju planinski horizonti
U obrisima erosa
U kičmu svemira žmarce prospi
I zapleti kosu zvijezda
Još malo očima budnost bludnje ozari
Još malo sam srna i pantera
Još malo sam misterija žene
Utkana u pandže, u grivu i vihor
Izvan prostora
* * *
Začaraj
Huk gorâ u noći srpnja
Glazbu i daljine
Umijeće voljenja
Da nikad pokošeni, nikad oteti
Svemu što jesmo
Plovimo u zviježđa pod kojima treperi
I rastvara se svjetlosna
Panorama Sarajeva
SAMO TRIDESET DEVET SA OSAM
Da bolnička samoća i čekanje
Nije najtamnija strana smrti, govorio je
Moj drug-osušen-kao-kost, ne bi mi
Se učinilo da se zavjesa prašine diže
U gluhoj lubanji bolničke sobe
Smožden, i dvanaestog dana je samo
Provirio iza ravnodušnog prozorskog okna
Odakle sam dok je ležao
Ponekad gledao
Lijepa subotnja popodneva
Kako šute nad gradom
Kao počinak vječni
Pretvoren u gluho nebo
Bez ijedne ptice
(Ljubičasta boja moga druga
Sa lica me zorno i bez riječi podsjećala
Da sve prolazi…)
Kao i ja na postelji, govorio je
Na kojoj je čovjek samo brat
Pokusnom kuniću
Igračka liječničke bespomoćnosti
Ponekad prouzrokovane
Tankom Kovertom
(Netko bi pridodao)
Sa zidova ga je netremice gledalo
Lice Manjka Humanosti
Iz čijih ga je očiju rezala spodoba
Ironije Hipokratove zakletve
Kao vještački namrgođen zimski dan
Da njegovo bolničko raspoloženje
Nije ravno smrti ne bi sada hodnikom
Lebdjeli sestrini koraci u kojima se
Može pročitati
Kako potencijalnog kandidata za smrt
Otpisuje život
Dostojanstveno noseći pokrete
Miris formalina i potom šapat: „Trideset
Devet sa osam“, izustila je
Ravnodušno razgovarajući s toplomjerom
I nestajući. . .
Bez krika je pâd ploda divljeg kestena
Pod prozorom otkinuvši se
Odjeknuo
Po strogo ispoštovanom zakonu gravitacije
Negdje duboko ispod osmoga kata
Iza uma
U gluhoj i dubokoj lubanji
Bijele bolničke sobe
NE MORAM NIŠTA RAZUMJETI (ili: OČE NAŠ)
Ne moram ništa razumjeti
ni zašto je
noćas noć do grla
umjesto sna
ni što traže duhovi
u kamenoj kući pored mora
ni zašto osovljen slušam
kako stižu iz solarne daljine
pa se o hrid razbijaju vali
Ne, nije sporno što sve će
ostati nestignuto
i što će svi putevi
u jedan korak stati
jer bol će ublažiti
ove virove u modrim noćima
kad stignu deltama svojim
koje ne razumijemo
za sad
Budi mi barem blizu
jutrom kad daleka zvijezda
u prostor jave u mom vrtu
posije pa zalije lijer
NOĆNI ZAPIS
Da bih od najezde kaosa preventivno djelovao na Nerješivo
Najprije liježem na usamljenu ledinu ispod noćnoga neba
Želim tonuti u poeziju travā, disati kist i natapati
Krijesnicâ let nad kojima se smiješi kriška mjesečine
Već zamućen pogled bilježi da nije bilo uzaludno
Odvezivanje lađa s kojima se na dalekim vodama tone
Nečujno kao što bez šûmȁ odlazi sve bljeđi
Balast uspomena a ladice, verse i rane vremena zarastaju
Sa suzama radosnicama dok se čuje, dok stiže, dok nadire
Daleka glazba života kao šansona Jeana Gabina
Na tom polju zamiru nebeske oči, to se k sebi vraćam
Pritajeno se primičem zvijezdama da ptice
Od noćnoga mira ne otkamenim
Iako negdje plamen mašte bukti, mreža zvijezda na licu
Alter ega nije bučna znatiželjom i ne pita više: zašto
Si na brijegu, zašto u travama? zašto u žamoru iz gnijezda
Puštenih tramvaja što tonu prema kvadrantu be
Uzalud pokušavaš domisliti svoju pjesmu?
Da bih od najezde kaosa preventivno djelovao
Na stanje zdravlja u blagost tišine urastam, brišem
Bezrijeke rastanke, čekam da iz zemlje isplovi
Tvoje odrastanje, snena boja ljeta partiturama noćnim
Oblikovana i žižak u oku s kojim si postiđeno
Nekada davno rumene obraze i koljena skrivala
I pred zvijezdom Sjevernjačom uzmicala usplahireno
Ili su to tajno treperile moje ruke u čaroliji prvih dodira
VERONIKA
Brat je bio stariji, pamtim
Devet je noćiju čini mi se zaredom
Užarenim očima više nego jezikom
Drobio riječi, a zaluđenost mu je
Za Veronikom dosezala točku ključanja
Brat me dok sam pokušavao zaspati
Prije nego izblijedi mjesec
Budio usred noći: Što ti hoćeš, mi smo
Suđeni jedno za drugo
Ti si musavko koji ništa ne razumije
Što me onda budiš, gnjevno sam pitao
Da ne sanjaš zabranjenô, da se ne trzaš
Odgovorio mi je prijeteći mi pritom
Čudnim smješkom
Brat je bio dosta stariji, pamtim
U nekim bi noćima poput komarca zujao
Ponekad bi se borio sa snom
Sklapao oči da unutarnje slike iščisti
Kazivao je: Jučer se… o Bože
Primicala se ko gazela, čovječe
Sjećaš li se, a vas nekoliko derišta
Pod krošnju se sklonuli od kiše…
Ono kad vam je rekla: Ne gledajte me
Dječaci, vi ne možete izdržati pozadinu
Moje priče, pođite kućama. Ja sam za vas
Ionako omča i strah u vašim očima
Pubertetskim, govorila je Veronika
Ne! – čuo sam Ivanidesov glas koji je htio
Nešto artikulirano reći, ali se već gušio
U olujnim očima Veronikine pohote
Ne sjećam se, ali brat kaže da je Ivanidesu
Tada rekao /pitao ga/: Što ti znači ono „ne“
Shvativši istodobno da bi se u tim časima
Sva njihova koplja ustremila, zaronila
Procvala u plavilu zore i tako blaženo ostala
Kao što male čvrste sazrele kruške ostaju
U ruci da za svoj groš u kalupu dlana
Osjete ugodu, možda ponekad trans
U našem sidrištu pozlaćenom snom
Među laticama ružinim gotovo smo
Životinjski stenjali, tamo pored rijeke
A kad bi nam stari biolog Gustav
Filozofski tumačio kojom brzinom životnom
Postajemo skeleti
Uvijek bismo i kad ga nema tu
Vidjeli Samo-Jednu-Sliku
Na kojoj će na kraju života
Padati gusti sivi snijeg bez milosti
ZA ODRONIMA SRCA
tko je
na hrbatu hridi
recitirao nenapisanō
neponiklō
bezobličnō
slušaš
odvezane barke
što ljeskaju
po moru srebrenom
tvoje su verse
naslanjaš se
na mjesec
tih i nepomičan
on s glasom za kojim ideš
pruža ruke
i čezne
ODAKLE DOLAZIŠ
Bilo je davno, odlomio se
grumen zemlje
tih kao kap
borove smole nad mahovinom
kao memento
nad Sredozemljem
a miriše jer „Bog je tamo
gdje ga spomeneš“
u otkosima anđeoske melodije
u metaforama koje život
dok Venera spava
koje vjetar
dok zbrajam i oduzimam
što imah
kao crteže provlači
među pećinskim stalagmitima
Bilo je davno
i oduvijek sam znala
da će te sve
virtuozno ponavljati
umijećem gubljenja
i pozlaćivati
na stranicama povijesti
