TIHE JUŽNE GORE
u meni devetogodišnjak
nad slikom crnih maslina
oštri olovku
crtao bi ptice
što u tmici prosinca
umiru
dugo sluša kako prag
zatrpavaju pahulje
i raste snijeg i raste
južni mrak
što sa zidova mu briše
nenacrtano i suze
s kojima ne plače, on čeka
da kroz prozor proviri
daleka nepoznata misao
onâ što netremice gleda
dok fosil ne postane
sestrina kosa
meka od pahulja
tiha u zimskim
južnim gorama
NA KRAJU LJETA
U polusnu prilaze mi
koraci na stubama
u takva jutra moja djevojka
korača brijegom
kosa joj vijori u ogledalima
dah joj puzi niz moje tijelo
ja na njenom palim
sunčane mreže i prve
boje jeseni
narove i naranče
ona odljepljuje med
sa usnulog zaostroga
lista po iluzijama ljeta
tone u visine
lirskih dubina
s kojima ćemo
otputovati
(Zaostrog 1982.)
POČITELJSKI INSTRUMENTI
U tiho počiteljsko jutro
tamnoputa podiže pogled
ka mojim očima i rumenom krvlju
vrh olovke oštri
Napolju miriše bosiok
i blagost vjetra
Pokušavam prikriti sirovu opravdanost
da joj mlazeve tamnopute raskoši
umjesto bojama prelijem šapatom
Crtam portret, ubrizgavam poglede
Zadržavam olovku na pozicijama
s kojih se više ne vidi svijet
što nas je ostavio posve same
U kasno jutro savijam svoju sjenu
nad tajnom njene duše
Iznenada tamnoputa diže pogled
i šuti smiješeći se u snu
Možda pokreće kist što oblikovao je
sinošnje oči, bradu, obraze, volumen
dušu kamenog zdanja u kojem
miriše geranij a u starim zdencima
miruje
voda uspomenâ
Promatram portret
s bonacom dišem
niz kožu tamnopute
Neki dah što mekano
ulazi kroz prozor
ne mogu definirati
Možda zato što se u meni nastanjuje
tiho počiteljsko jutro
i poslije brzog trzaja
gleda u ništa