Među nama šutnja se ugasi
kad govorim o stranim zemljama svahiliju indiji pustinjama
malom princu buđenju slikanju
preskočim redovito kraj rečenice pa me vratiš pred ponor
interpunkcije da razriješim to sa sintagmama
koje ne izgovaram
takvo je ratno stanje sa mnom i svijetom oduvijek
duboka uznemirenost pod licem koje izlazi pred
ljudska bića i pravi se da može govoriti
sve ono što se treba reći
djetinjstvo
Ne možeš se izmišljati više nego ovdje
u zadimljenoj sobi
kad baka priča
ponizno slušaš svjesno se poništavajući
tvoj reset kraj starog naboranog lica
označava nježnost
voliš bore koje razgrću prazninu
donose pusta polja
njena priča zapinje u šašu
opet govori o djedu kada je pijan išao konjima u grad
i vratio se bez njih
o bratu koji je poginuo tokom onog davnog već nepoznatog rata
i kući čije je drvo evoluiralo u cigle
oblaci se sudaraju u prstima i ti osjećaš
kako ruka blijedi
i riječi ostaju bez vizualnih efekata
prozirne
poput nje
i tebe
izmišljeni pas laje pod prozorom
dok djed dolazi
pješice
bez konja
listopad 2015.
Znači, istina je.
Prestala je pušiti, našla je muža i vjeruje u boga.
Munchov krik nosile smo kao šminku.
Ramena koja imaš tu su da drže planet
i tako smo hodile: noseći dva planeta.
Cijela dva neistražena.
Nije bilo lako glumiti da imaš par očiju dok gledaš s njih deset.
Skrivale smo ih pod kaputima i kapama,
deseto oko tu i tamo iskočilo bi usred usta, poput afte;
činilo se da vidimo okus duhana i šećera.
Pažljivo je počupala prste
nakon što je iz nje izraslo drvo,
da je pjesma nikada ne nastani.
Pčele joj zakopčaše košulju.
Nađoše dom u bezdomom stablu.
Znači, istina je.
Spremila je u kufer snatrenja,
prebjegla u Stvarnost.
Prste čuva na tavanu, ispod starih novina
gdje se još koje slovo ponekad, mrakom,
pretvori u stih.
jesen
Bacite svoje oči
mrakovi listopada ovdje su
pod noktima je ostalo puno lišća i mraza
poniznost čaja od šipka
koja nas je tješila
jesenima
i tvoja duga nakošena šutnja
na koju sam se naslonila
čekajući jutro
prekrili su nas napravivši humus
na kojem ćemo uzgajati proljeće
Arhipelag
ne voliš zimu pa spavamo danju
noći oblačimo umjesto čarapa
trljamo zvijezde u bedra
da rasvjetljuju dodire
lovim sjene jer se bojim da će doći prije nas
pojesti nam smisao za humor
da ćemo se gledati na kraju
obesjenjeni i goli
a zima će šarati i pisati po koži
putokaze prema organima
da sve male hladnoće pronađu
put u stanice
„jesi li uhvatila sunca danas
bitno je barem malo osunčati tugu“
mislim na dane kada ćeš trljati
sol po mojoj koži
osim mora ništa te ne može utješiti
pa sam preuzela krške oblike
uzgajam guštere pod rebrima
madeži na tvojim leđima
rastu u koraljne otoke
imenujem ih prije spavanja
da znam gdje ću se probuditi
Među nama proljeće je elokventni sugovornik
govorio si sinoć o blizini koja je premoštena
potrebom za toplinom
pa sam te pretipkala da budeš i poezija
umetnuta u izmjene godišnjih doba
neprimjetno da nitko ne osjeti
kada se prikradaš
i donosiš jaglace
Priredio: Goran Čolakhodžić
