DOMOVINA NAM SPAVA POD SNIJEGOM
Domovina nam već dugo spava pod snijegom
dubokim, pod maglama gustim, spava i Balkan
njen i njena Evropa cijela. Samo se još Sredozemlje
uporno opire poremećaju frontalnom sa sjevera,
a more panonsko već se odavno pomirilo sa
sudbinom svojom nesretnom, pa zauvijek otišlo
u tužnu pripovijetku.
Ovih godina nakon rata sve duže spavaju ribe
i ptice, spavaju, oponašajući ih, i službenici
državni, nekada budni čuvari svete vatre u lažnim
hramovima od slame i gline. I mačke, po običaju,
spavaju mudro ispod stepeništā, žmireći lukavo
na jedno oko, u strahu da bi im neko mogao drage
mačiće ukrasti. Trznu se samo ponekad, kada im
u san ulijeće veljača, mjesec bijeli, i svadbe mačije,
vesele, po baščama pokrivenim snijegom.
Spavaju sela i gradovi, spavaju datumi važni
u kalendarima pod snijegom i pod maglama
gustim. Kuće su se naše sirote skupile u krug,
majstori stari su ih učili da se tako mogu lakše
braniti od zimskih vjetrova jakih. Drijemaju
perivoji, drijemaju šumarci bez dražesnih zečića
i slatke dječice s krilima šarenih leptira, uz čiju
će pomoć na proljeće opet poletjeti.
Drijemaju i narodne mase, avangardni slikari
i postmodernistički pjesnici, spavaju zaboravljeni
prosvjetitelji, prodavači indulgencija, pauperizovani
seljaci i razočarani proleteri. Drijemaju carevine,
kraljevstva, ujedinjeni narodi, kontinenti čak cijeli,
i svi novo proljeće kao da čekaju; čekaju zastarjele
lekcije o pravičnosti i pravdi a nigdje kapi znoja,
kapi krvi, krika jakog i psovke sočne, bezgrešne,
pred kojom bi se u mišije rupe skrivali pobjednici
iz epskih pjesmarica.
Čitao sam danas u nekim novinama da i Sahara
spava spokojno, ušuškana pod pijeskom toplim,
i sanja kako će, u jednom budućem vijeku, sretnom,
more veliko biti. Na šahovskim pločama spavaju
kraljice i kraljevi, lovci i skakači, pa su na polju
bojnom ostali još samo pješaci siroti, pijuni
žrtvovani, u ime obećanih medalja za hrabrost.
I oni su, doduše umorni, rado bi se i oni odmorili
malo od bitaka dugih i teških, ali kako da se odmore
kad crno-bijela revolucija još traje, i prije proljeća
treba ostvariti sve strateške ciljeve, a neprijatelj se,
još uvijek, dobro drži uz pomoć petih, šestih
i sedmih kolona, dobro uhranjenih, izdajničkih.
I tako, sve do konačne pobjede, domovina će
moja spavati pod snijegom i čekati da joj neko
vijesti dobre donese, s frontova bliskih i dalekih,
pa makar, kao Filipid, pred parlamentom od
umora velikog pao, izgovarajući riječi važne:
domovina se naša probudila, eno je pomalja se
ispod dubokog snijega, zagledana u vrhove
sniježnih Dinarida, Jahorine i Zelengore.
A CAR JE ZAISTA GO
U bajke, ni kao dijete vjerovao baš mnogo nisam,
pa ni u onu u kojoj je neki car bio go. Dobro, mislio
sam, bajka je to, a u bajku svašta stati može, pa
zašto, onda, ne bi i gologuzi car ušao u priču kada
je već priča željela baš takva biti.
Jer, kada bajke ne bi bilo, kako bi, recimo, mogli
goli biti: veliki kineski Žuti Car, pa Sargon Veliki,
Yu Veliki, Kir Veliki, Kserks Veliki, Omer Veliki.
Ili, recimo, kako bi, bez bajki, mogli biti goli Gaius
Aurellius Valerius Diokletianus, ili Konstantin,
bizantijski car, pa Karlo Veliki, pa Filip Drugi, Luj
Šesnaesti?
A Pipin Mali, Karolinski možda bi i mogao biti go,
jer on je ipak mali, a mali ljudi, baš kao i djeca,
imaju pravo i goli biti, pa da se stanju tom ne
čudi niko u čitankama historijskim.
A da sada i ne pominjem faraone silne, premijere,
predsjednike, kancelarke i kancelare željezne,
generalne sekretare, genseke, kneževe, vojvode,
jer i oni su, valjda, kao i carevi, morali nekad
i negdje goli biti!
Nisam siguran, i još uvijek u knjigama tražim
odgovor pravi: jesu li i njihove žene imale pravo
gole biti? Možda, iz pristojnosti, takvih nema ni
u jednoj bajci. Mizoginijske sklonosti sugurno bi
brzo pripisali bajkopiscu takvom. Samo su ih
rijetki sretnici, u snovima svojim, viđali gole,
ali o tome nikome ni riječi nisu smjeli reći,
i u grob su odlazili s velikim tajnama u očima.
Desilo se tako i meni da sam, jednog dana, kroz
prozor, na stazici koja do šumarka pitomog vodi,
vidio našeg cara potpuno golog. I nema tu mjesta
za alegorije, ironije, satire i persiflaže, ja sam
stvarno cara našeg vidio golog, na suncu mu se
ljetnom presijavala stražnjica carska, bljedunjava,
smežgurana, prekrivena staračkim pjegama.
Prepoznao sam ga brzo po brkovima žutim, koje
sam tako često gledao na televizijskim ekranima,
dok je narodu svom mudre poruke slao, a i noga
mu je lijeva od desne bila kraća, pa je, u hodu,
klecao malo, skrivajući vješto nedostatak taj,
kako se u narodu ne bi pročulo da im car jednu
nogu kraću ima.
Eno ga, cara našeg, hoda potpuno go, izgovarao
sam drhtavim glasom, samom sebi, neočekivanu
sliku o carskoj šetnji, ali sam, u istom času, u zraku
odmah brisao blasfemiju tešku. A car je i dalje bio
go, bijelile su mu se mršave noge i ruke; ćelavica
mu je, činilo mi se, znojna bila, nad njom su graktale,
rugajući mu se, ružne čavke, oslobođene zakletve
prastare da se u poslove ljudske miješati neće, a
nipošto u one carske.
Od njih sam, kasnije malo, čuo da su carske ruke
mnogo kratke i dlakave bile, da mu je stomak
pun ostarjelog zraka, da su mu oči razroke malo,
krmeljave mnogo i da trepće stalno, kao kakvo
prepadnuto ptiče.
Čuo sam od tih istih dosadnih čavki da car naš
pred ogledalom često češlja svoje brkove žute,
i da, okrećući se lijevo i desno, dlanovima
carskim, rado pomiluje raskošne atribute sočne
carske sobarice.
Carevi su zaista često goli. I teško će neko sada
tu staru priču moći popraviti. Tako će i ostati,
sve dok nam se očinji ne popravi vid, dok nam
se moć istinskog govora ne vrati s dalekog puta,
iz progonstva dugog. Tada ćemo carevima svojim,
na perivojima carskim, kada ih sretnemo, moći
slobodno reći: care, naš dragi, odjeni se barem
malo, ozepst će vam ruke i crveni nos carski.
KAKVA LI NAS ZIMA ČEKA?
Ko zna kakva li nas zima ove godine čeka? Sve
su prilike, govore novoprocvjetali starci na klupi
parkovskoj, prebirući sjećanja varljiva svoja,
da će i ove godine, kao i one prošle, zima oštra
biti, sa malo snijega, jer su i ove godine, baš kao
i prošle, lješnici bogato rodili.
A meni su pčele moje, prijateljice moje vjerne,
koje mi nikada prevarile nisu, baš neki dan kazivale
da bi ove zime mogli veliki snjegovi pasti; neće se
vidjeti, zujale su mi na uho, ni kuće naše, pčelinje,
ni kuće vaše, ljudske, u koje će se kroz prozore
ulaziti i kroz prozore izlaziti. I tako će biti sve dok
ne stignu vjetrovi prvi južni, s môra.
A meni pijesak u mjehuru, reuma u koljenima
i tabani trošni govore, jednim glasom, da će ove
godine zima prerano doći. Ni lišće s drveća neće
stići na zemlju pasti, a već će se prvim snjegovima
okititi brda i doline.
Bit će ove zime, ponekad, i mršavog, onog kosog
sunca, a bit će, bogme, i smrznutih ptica, smrznutih
potoka i jezera, ali će i ova, kao i sve druge, proći
i mi ćemo se, dopusti li nam to Svevišnji, na istoj
ovoj klupi naći, pa ćemo vidjeti ko je od nas istinu
govorio pravu.
A meni su golubovi moji, baš neki dan, odgugutali
u povjerenju da zima ove godine u naše krajeve
neće uopće dolaziti. Njima su to, u povjerenju, još
ljetos, prenijele laste, dobro obaviještene o svemu
šta će se u svijetu desiti, a lastama su to rekle rijetke
ptice, na Začinskim otocima koje žive, a njima su
to, u povjerenju, rekle struje okeanske.
Umjesto zime, pričali su mi dalje golubovi, nas,
ljude, ako budemo dobri, mogla bi uskoro dva
sunca grijati, a zima bi nas mogla potpuno zaobići.
Nezadovoljnih će uvijek biti, pa će se neki žaliti
Nebu, jer, prigovarali su: kako će, bez zime,
proljeće novo doći?!
NE BACAJTE U VATRU PJESME SVOJE
Ne bacajte u vatru pjesme svoje, drage drugarice
i dragi drugovi, drage prijateljice i dragi prijatelji,
pjesnikinje drage i pjesnici dragi, ni one tužne,
pune mraka, trnja, smole, beznađa i dubokih
potonuća, ni one pisane uz pomoć sunčevih kćeri,
vesele, koje hoće u ditirambom da ih zovete,
Anakreonta koje slave. Grijeh bi to veliki uvijek
bio, jer se nikada ne zna kada će vam one opet
zatrebati.
Može to biti, da znate, već sutra, ili za nekoliko
dana, ili za godinu-dvije, a možda i nakon pola
stoljeća, ili stoljeća cijelog. Niko još sigurno ne
zna šta nosi dan, šta nosi noć, šta nosi vjetar južni,
šta nosi vjetar sjeverni, šta se pod zemljom valja,
šta se u oblacima sprema. Zato razmislite dobro
prije negoli vatri primaknete vašu muku golemu,
pjesmu koja vam, u tom času, po volji nije.
Vidite, valjda, i sami: vremena su teška, a takva
su, zapravo, uvijek i bila: oluje, poplave, suše,
snjegovi duboki, pandemije, bune, ratovi...Tresu
se brda, tresu se meridijani, polovi mijenjaju mjesta,
gore velike šume, otoci neki nestaju, a neki se tek
rađaju, pa zašto biste, u ljutnji prolaznoj, u bôli
kratkoj, lelujavoj, u nemiru nekom, žestokom grču,
palili pjesme svoje, kao što sam i ja, u danima
mladim, palio svoje, pa sada neutješno za njima
žalim, jer tako dobre pjesme teško ću ponovo
napisati.
Možete ostati bez oca i majke, bez sestara i braće,
mogu vas zaboraviti dragi prijatelji, mogu vas
zaboraviti ljubavnice drage, ljubavnici mili, mogu
vas, zbog grijeha nekog sitnog, iz plemena u gòru
otjerati, a vi bez pjesme još ostanete, jer ste ih vatri
darovali, tuga bi baš to velika bila, jer biste tek tada
bez ikoga i ičega svoga bili, u svijetu ovom među
barbarima, u planini među vukovima.
Može vas bolest neka, teška i duga, snaći; može
dȕga doći glad, opsada dȕga grada vašeg, pa kako
onda mislite preživjeti, šta ćete s prstima, šta ćete
s mislima svojim, jer ste pjesme svoje neoprezno
vatri darovali.
Ne palite zato pjesme svoje, sve su one dobre,
ako su iskrene, ako ne varaju, ako su vam pod
kožom rasle, ako ste ih zalijevali znojem vlastitim.
Da nije tako svi bismo pisali samo dosadne traktate
o utjecaju konsonantnih skupina u govoru žena
eskimskih, ili bismo se zalagali za teze da će
Zemlja opet ravna ploča biti, kada za to pravo
vrijeme dođe.
Ako pjesme palite svoje, ostaje vam da brojite
zrnca suncokreta i mrave na putevima do Carigrada,
ili Rima, brojali biste, možda, i jajašca kućnih muha,
pratili biste pokrete pauka vrijednog i učili zanat
njegov, a pjesme bi tada pisali insekti neki, komarci,
glodari, patetični labudovi, ili bi ih pisala vještačka
inteligencija, mašine pametne racionalno bi nizale
algoritamske strofe: a, a, b, b/ a, b, a, b/ a, b, b, a,/
a, b, c, d...
I kada su na lomačama gorjele knjige vrijedne,
pjesme su se mudre krile ispod mantija crnih
sudija strogih; iskakale su iz plamena u rijeku
najbližu, pa su tako čuvale pamćenje svoje
i dušu svoju neuništivu.
Zato ne bacajte u vatru pjesme svoje, rekoh vam
već: nikada se ne zna kada će vam one zatrebati
ponovo, možda već sutra, možda za godinu – dvije,
za pola stoljeća, za stoljeće cijelo, i nakon života,
i nakon smrti, sve do sudnjeg dana, pa i tada
će vam od velike koristi biti: pred pravednim
sudom pravdat će sebe i vaša ne baš dobra djela.
NA POČETKU SVIJETA
Na početku svijeta ljudi su imali:
tri oka,
tri uha,
tri ruke
i tri noge.
Ne znam kako, ali sam ja tako čuo
od pripovjedača vještih, prastarih sanjara.
Treće im je oko na zatiljku bilo, imalo je
drukčiju boju od druga dva, moglo je noću
vidjeti dobro kao danju, pa su se tako ljudi
lakše branili od neprijatelja noćnih, ljutih,
a mnogo ih je bilo, a mnogo ih je još i sada,
jaki su, pa zato dugo traju, a trećeg oka nema.
Treće im je uho na tjemenu raslo, i bilo je
mnogo, mnogo veće od druga dva; okretalo
se, kao antena moćna, na sve strane svijeta,
hvatajaući tako plazmasferične tonove iz
dubine svemirske, a kada je trebalo hvatalo
je i najtiši šapat svake travke ljekovite. Tako
treće uho od velike koristi ljudima bilo.
Treća im je ruka zapravo rezervna ruka bila;
koristili su je samo ponekad, kada su se od
brojnih neprijatelja branili, ili kada je golemo
kamenje do ulaza pećinskog trebalo dogurati,
i zaštiti se tako od zvijeri gladnih.
I noga im je treća, također, rezervna bila,
koristili su je samo kada je od zvijeri brzih
trebalo pobjeći. Do tada bi je uz kičmu
vezali, kako im ne bi smetala u hodu.
Između prstiju, nožnih i ručnih, rasle su im
kožice tanke. Tako su mogli plivati i roniti
brže. Mogli su, čak, uz pomoć tih kožica tankih,
i poletjeti metar-dva, a u nevolji teškoj letjeli bi
čak i desetak metara, kako bi se od neprijatelja
opasnih sklonili.
Kada su se ljudi uzoholili iznad svake dopustive
mjere, pa zaboravili pominjati dobrotu nebesku,
evolucija je, kao kazna, odnekud stigla, pa im je
oduzela, u početku, ono treće oko, a zatim i uho
treće, i ruku i nogu treću.
Kasnije su im i kožice između nožnih i ručnih
prstiju prestale rasti, nokti su im sve kraći i sve
krhkiji bivali, pa su često, uz vatru, pominjali
dobra, stara vremena.
U godinama kasnim, sanjali su često kako im
iznova rastu treće oko, treće uho, treća ruka
i noga treća; budili su se, u znoju, kada su im,
u snu, između prstiju, tanke kožice počele
ponovo rasti.
Dugo su, dugo, tako znojni, u noći, tjemena
pipali i zatiljke svoje; gledali su sanjivo u svoje
dvije ruke i svoje dvije noge; dodirivali su,
sa strepnjom, uši i oči svoje, žaleći za starim
dobrim vremenima. Sve do jutra tragali bi za
grijesima svojim prvim, ali ih se nikako sjetiti
nisu mogli.
Tako je to bilo na početku svijeta, a ko u to
ne vjeruje, neka pita protozoe mudre, iz carstva
protista, one sve pamte i sve znaju! I govorit će
vam samo u danima kada su dobre volje.
