Split, utočište prognanima. Sada shvaćam. Samo je on mogao stajati na kraju mog progonstva. Uvale, restorani, suvenirnice. Ni riječi u vodičima o onima koji su se ovdje zaklonili. S vanjske strane, ulančani kamen reflektira sjaj koji probada rožnice. S unutarnje, zadržava plač i jecaj prognanih kroz stoljeća. Solinjani pred Slavenima. Hrvati pred Mongolima. Židovi pred… svima. Carevi, građani, seljaci, nomadi. Jecaj je isti, poput jeke. Jeftina pazarska roba, cerade i tende, kartonske reklame. Razgrčem slojeve i stavljam ruku na kamen u kojem bruje zarobljeni glasovi. Ja sam kod kuće, daleko od kuće.
Sumporov miris čisti zrak, na peškariji nema muha ni smrada truleži. Izbija podno pazara, susjedna zgrada lječilišta kroti njegove izboje i ublažava nateknute, upaljene i iščašene kosti i žile. Ja se zavlačim u labirint palače zbog nateknutih, upaljenih i iščašenih misli. Stapam se s brujanjem u kamenu. Samo jedan dodir i dio sam stoljećima stare rijeke unesrećenih koja negdje mora izbiti. Kao sumpor. I očistiti okuženi zrak. Ljudi to ne osjete, osjetila su im otupila. Ali, vide čudaka koji dlanom osluškuje kamen i smišljaju mu nadimke. To mi je zalog za mir. Ljudi se ne boje i ne zaziru od onoga što poznaju i imenuju. Pa makar i kao redikula.
Izlazim iz jezgre i tražim po gradu čvrste točke. Točke otporne na vrijeme i događaje. Mogu li te točke biti i ljudi, postojani u pouzdani kao predmeti ili građevine? Mislio sam da ne mogu dok nisam spazio Nenu. Nakon mjesec dana njegovih pravilnih putanja po Bačvicama, pomislio sam da bi se moglo nešto strašno sa svijetom dogoditi ako ga ujutro u osam ne vidim kako se gega prema parku, u podne kako sjedi na klupi pored fontane, predvečer kako nadgleda raskrižje sa zidića. Povelike starinske cipele pod uvijek istim samtanim hlačama, pogrbljena leđa s obješenim ramenima i pognuta glava prosijede ali čekinjaste kose skupljene na prednjem dijelu tjemena zatvarali su nekakav polumjesec. Na njega bih pomislio kad bih ugledao Nenu. I na pravdu. Sreću. Istinu. Spori su kao Nenin hod dok oduzete lijeve strane dok pažljivo pruža pred sobom stopala u polupraznim očevim cipelama.
Nenin hod je također odraz njegovih misli. Čitam mu ih preko otegnutih koraka kao kadrova mađarskih filmova. Ujutro je smiren jer je upravo popio tablete. Predvečer gubi kontrolu nad ukočenom rukom, a lijevu nogu ne pomiče glatko, nego u trzajima. Ostali sitni pomaci su šifre koje još nisam probio. Volio bih ga razumjeti, naviti svoj tok misli u analognom ritmu. Jer njegovima vlada zavidan mir. Mislio sam da će mojima ovladati kada ih oblikujem u tekst. Kada ih učitam na titravi dotrajali ekran Petrićevog laptopa. Ali, ništa od toga.
Znam da će za takvo nešto trebati vremena, zato svako jutro bježim iz Petrićevog navijačko-turističkog pogona u park i satima gledam Nenu. Ne slušam ga. Njegove riječi su nagli krikovi. Kada bi na dnu parka vidio nekoga poznatog, bilo psa ili čovjeka, Neno bi ispustio neartikuliran pozdrav i smijeh kao kratak bljesak oduševljenja. Pa u trenu zategnute usne i zgrčene crte lica u smijehu opustio u izdužen obješen izraz potpune ravnodušnosti. Razmišljao sam, prate li neke misli i to naglo zatezanje crta? I u tome bi mi prošao dan. Dok se ne trgnem prestrašen time koliko sam mu počeo sličiti.
Teško popunjavam vrijeme između susreta s Milom i nije mi ni malo drago što sam i kakav sam u tom praznom hodu. Nisam je tražio jer to nije imalo smisla. Naše putanje su se ukrštavale po unaprijed zapisanom rasporedu, kao i godinama prije. Samo češće. Ovo je grad zgušnjavanja. Sve je ovdje intenzivnije.
Osim toga, Mila je kao more, posvuda. Negdje sam pročitao da je more i na Alpama. Alpski vrhovi su rubovi ploča koje su se izvile nakon sudara. Prije toga su bile pod morem. Ispod naslaga snijega i stijena, nalaze se okamenjene ljušture morskih račića. Mila je na Firulama, čisti pijesak između nožnih prstiju; Mila je na pazaru, pokušava ugurati dinju u platnenu torbu; Mila je na Katalinića brigu, hrani pse lutalice. Govori malo, u odgovorima moram vagati riječi i birati samo one najzvučnije i najdublje. Kao Mila dinje, kuckanjem i osluškivanjem. Tješi me, svaki naš razgovor je za cijelu jednu riječ dulji od prethodnog.
Sve se odvijalo prema uspostavi nekog reda. Imao sam dane za šetnje i dane za mirovanje, sate za tišinu i sate za razgovor. Predmeti su bili raspoređeni prema nekom ustroju. Planovi prema zacrtanim jasnim trasama prema postavljenim ciljevima. Samo je Petrićeva, to jest naša, soba bila crna rupa kaosa koji me proždirao. Petrić bi povremeno bio nezgodan kad je bio trijezan, ali to se rijetko događalo. Pijanome i mamurnome mu ne bi padalo na pamet remetiti stvari koje sam počeo slagati i svrstavati da me kaos ne pojede.
Našu bračnu zajednicu trebalo je graditi na prevelikim kompromisima. I eliminirati brdo nepoznanica. Jedna od njih je: zašto me je svaki tjedan vodio u fino uređenu kamenu prizemnicu u Radunici. Niti jednom nismo istim putem došli do nje. Tražio bi da ponesem kufer, smjestio me u jednu sobu, pa pustio u kuću kontrolore za boravišne takse. Prema dogovoru, kimao sam na njegovu priču kako je, eto, ugostio vrijednog doktoranda koji radi na opsežnom istraživanju, a u posjet mu povremeno dolaze tri sestre.
– Samo da znaš, sutra ne idem dok mi ne objasniš… – iskorištavao sam priliku, pijanstvo od noći prije ga još držalo. Spotaknuo se o tepih žureći prema meni podignutih dlanova, da me smiri.
– Polako, stari… evo… kad si zapeja… koji je ono danas dan? Petak… ajmo, moran ionako. Jebi ga, bez paravana…ajmo…
Opet drugim putem, išli smo preko Gripa, pa se u poluluku spuštali u splet uskih kala zarobljenih između zgrada i velike ceste. Prvi put mi je otvorio sve tri sobe; ostale dvije su imale pod prigušenim svjetlom šljokičaste prekrivače s motivima Kupida. Samo je pogledom preletio i napravio inventuru. Vratili smo se u kuhinju.
– Vidi ovo… jesi kad vidija ovakav bankomat?
Pritisnuo je gumb na mikrovalnoj, vrata su se otvorila na bling za gotovo jelo. Na staklenom rotirajućem tanjuru bilo je pet novčanica po dvjesta kuna. Skupio ih je bez riječi, navukao bijele zastore, zatvorio vrata prizemnice i dao rukom znak da krenemo natrag.
– I? – nisam znao je li onako pripit uopće svjestan što sam ga pitao i zašto smo došli.
– I, šta? Pa bolje je ovako… ono… isplativije je.
– Kako?
– Fino. Ko bi za tin studentima… ili derištima… pospremi, popravi… cili misac ih gledaj. Ovako dođe dama… razumiš… sve smo mi… nema tu, dogovor je dogovor. Po dva tri sata… ostave u mikrovalnoj… nema uvik isto…
– Isto, od čega? – htio sam da izgovori i razuvjeri me jer sam odbio povjerovati u koje me je sranje uvukao.
– Od instrukcija – ispalio je i otključao mobitel da zaključa temu.
– Evo iša povirit babinu kuću… a je, triba to sad održavat… da ne propada, jebi ga… slušaj, nemoj mi… one tvoje dojave, to je sranje. Koliko si stavija na West Ham danas? – kaskao sam za njim dok je govorio u slušalicu.
Devedeset posto Petrićevih razgovora, uživo i preko žice, otpadalo je na nogomet. Ujutro predviđanja i kladionica, popodne dogovaranje navijačkih akcija, navečer komentiranje odigranih kola. Deset posto otpadalo je na alkohol i zabave. Ljeti, kada sve lige miruju, omjer je bio obrnut. I to je sve. Dani su jednolična, ali pouzdana vrtnja stakla u mikrovalnoj pećnici, a život jedan veseli zvučni periodični bing u kojem je sve servirano.
Ono malo što nije, servira Tere.
Stenje samo dok se gega prema kuhinji. Tada melodiju zamijeni lupanje lonaca. Pomiče se po labirintu između stola i kuhinjskih elemenata oslanjajući se jednom rukom o njih. Sprema uvijek za tri dana. Ploča je izlizana od primicanja i odmicanja lonca iz kojeg nitko ne grabi. Petrić samo primiče da pomiriše i opsuje. Tere sebi sa strane skuha velikog mola i čeprka po njemu u istom ciklusu. Počeo je novi, čuo sam je kako brunda i Petrića kako prevrće poklopce dok telefonira. Ugurao je nove goste u susjednu sobu.
– …neka te vrag više nosi i tvoj Hajduk! U grob ćete me strpat! I to gladnu!
– Tere, nemoj taaaako…
– …šoldi?! Šta ih gledam po kući, di su šoldi?
– Fino san ti reka, Tere. Torcida kod Petrića ne plaća ništa. I basta!
Onda je izašao u hodnik na miru dovršiti razgovor. Čuo sam kako se sprema pet momaka na sedam dana, Torcida, podružnica Varaždin. Valjda se pročulo za Petrićevu politiku kuće. Tere je opet dovikivala. Buka je postala nesnošljiva, morao sam izaći vani iako je bio zvizdan. Bilo mi je nezgodno proći pored starice u hodniku bez riječi:
– Mogla bi biti dobra sezona, a, Tere?
– Oće kurac! Samo kurve i Torcida!
Srećom, bili su previše posvađani da shvate kako jedino ja grabim iz Terinog lonca. Danima bi mi jedini obrok bio njena rijetka šalša što je krčkala u prazno danima i bacala crvene fleke po pločicama. Prilog koji bi postao glavno jelo jer je glavno trebao donijeti Petrić. Noću bih se iskradao po suhi kruh i potapao ga u kiseli talog. U tim crvenim noćima od šalše, krčkala bi u meni nada da je ovo početak ništa gori od prethodnih, ali je zadnji. Time bi kiselina od poma i kapule nestala.
