…stenju grane u nadošloj Visli, nekad je sve to lelujalo na vjetru iznad rijeke, beharalo i škropilo laticama mrtvu masu, a sada u vodurini što je zagrizla po dva-tri metra obale iznad uobičajenoga, sve to škripi i stenje pod površinom, u naletima dugih i tromih valova, popušta korijenje i rastežu se debla, ja znam da u vodi žubori ili šumi, a sad od stenjanja drveća ne čujem gotovo ništa, i mislim u sebi, Devla, Devla,[1] koji jesi, ili nisi, gore ili dole, po del jal pe phuv,[2] kako god, brzo će se i to razvidjeti, nema ljepše muzike za umiranje od ovih drvenih struna po kojima gudi nadošla Visla, kao moji nekad tamo u Oberwartu, u kafanama u kojima sam trebao potrošiti život, sreću i tugu kao mjesečnu plaću, da mi nije sve to uzeto, od koga i kako, htio bih pitati, ali ne može čovjek misliti od silnog stenjanja, u stanju kada mu ništa drugo nije ni preostalo nego da misli, jer sve što je mi je ostalo sabijeno je u zrno svijesti negdje u zatiljku, dok ostatkom tijela mlitavo mlatara Visla…
…kažem tijela, a govorim o nečemu čega više nema, hrpa mesa koja se beživotno prevrće po vodi nekad je bila moja, nekad sam sve to skupa bio ja, do prije par minuta, a sada mogu jamčiti samo za to zrno u zatiljku dok se i ono ne razmrvi, do tada mogu nagađati kako su mi probušene cipele i dalje na nogama, teške, logoraške, napunjene vodom, kako mi je na prsima slijepljena logoraška uniforma, kako su se žuljevi od lopata na rukama konačno natopili i omekšali, ali čemu nagađati u prazno, pa još i dramiti oko neke rane tu negdje ispod ramena, otvorene s leđa, možda i probijene na drugu stranu kod prsa gdje me proparao grčevit bol kao posljednji osjećaj koji pamtim, mada je i to pamćenje sada ud koji se klatara, bez kontrole i smisla, ranu je ionako ispunila voda, kao i sve ostale šupljine, čemu onda sve to kada je Visla sada dio mene i ja dio nje, pa produžetak mene više nije bijedna kratka ruka, nego Visla koliko je god duga, sve do Baltičkog mora, sve sam to sada ja, eto na što trenutačno mislim kada kažem tijelo…
…jedna je sigurna stvar ostala, sve je drugo nejasno, i jesam li živ, i jesam li uopće živio, tko je vlasnik mog života, jesam li ikada bio slobodan, kako i kome sam zgriješio, i jesam li uopće u stanju zgriješiti ako ništa u životu nisam učinio vlastitom voljom, pa čak i ako jesam, tko je onaj koji sudi o mojoj krivici i koja je njegova presuda, ništa od svega toga ne razumijem, samo je jedna jedina stvar u meni jasna, čvrsta i konkretna, a to je taj utisnuti komad metala, od karabinera Mauser 98K, s dometom od petsto metara, kalibra 7,92×57 i punjenja od pet metaka od kojih je jedan pogodio metu i usidrio se kao konkretizirani oblik mržnje da me svede na svoju mjeru, jer tko sam ja bez ovog metka u sebi, nitko i ništa, teret koji će Visla ispljunuti u ušću, sretna što me se riješila…
…ne čujem glasove s obale, ali ih osjećam, osjećam strah sabijen u tim kratkim odsječenim povicima koji prijete s desne strane rijeke, nervozni glasovi koji se ne žele predati, ostao sam im dužan svoju meripe[3], ali na njihov način, oni su kreatori i čuvari tvornice smrti, to je njihov zanat i svako upletanje, svaki pokušaj drugačije meripe njih duboko vrijeđa, i svaki od tih glasova ima po stotine ovakvih kao ja na duši, pa prestrašen i počašćen istovremeno plovim u horizontali kao ugledni kapetan svjetske mornarice, ali što bi oni s mojim mesom, ne znaju ni sami, njima je važna procedura, meso je dio te procedure, spaljivanja i uništavanja, oni su grubi perfekcionisti koji se glasaju kričavim povicima uvrijeđenog djeteta kojem je oteta igračka, malo ih žalim, malo me strah, iako nije preostalo više ništa što mi mogu uzeti, ali njihovi povici davno su mi utjerali strah u kosti, i bit će straha dok je tih kostiju, dok se potpuno ne razgrade i uzemlje mržnju poput gromobrana, do tad ću se čuvati desne obale Visle, čekati da se umore i odustanu, zaborave…
…da, ja sam u bijegu, a da i nisam kriv, naprotiv, meni su svi krivi jer su mi sve uzeli, kako može biti kriv čovjek ćejifoko thi bi kuvetoha,[4] svi bi meni trebali odgovarati, ili se barem predamnom skrivati, a ne da ja bježim od onoga od čega je nemoguće pobjeći, od straha, od glasova čiji bijes hrani moja bahatost jer sam odlučio odabrati drugačije mjesto od onog koje mi čuvaju, onog između žice gdje su navikli da se klanjam i sklanjam, pa i kad pomislim na predaju, ja sam bjegunac protiv svoje volje, nosi me Visla dalje od logora i tjera stražare da zasluže svoju lovinu, mršavi trofej koji će napuhati vodurina do izobličenosti, da se naruga svojim lovcima, Visla je veće dijete od njih, ali to me ne tješi, djeca su okrutna i moj je bijeg njihova igra koje se svakog trena netko od njih može zasititi…
…glasovi se probijaju kroz šiblje, lovci kroz gusti mulj, ali opet ne zaostaju jer je rijeka troma i spora, raskravila se na obje obale, kao pretila kravetina koja vuče otegnuta vimena, a sve to dolazi od njene gustoće, kojoj i ja pridonosim, i tko zna koliko još ovakvih kao ja, a između nas rijeka kao rastopljeni katran, naslućujem težinu na prstima kao da smo zatvoreni u teglu meda, zrnasta je i topla kao najfiniji pijesak, a miriše po svježoj paljevini, to je pepeo, pepeo!, pepeo!, gađenje me hvata jače od groznice, ta mi voda ispunjava usta i ždrijelo, a u njoj su rastopljeni ostaci paljevine, prikolice i prikolice pepela razmućene u gusti mulj koji se valja rijekom, od Visle je ostalo samo alav[5] i korito, sve u njoj nešto je potpuno strano, cijele obitelji, gradovi i narodi, sve pretvoreno u mulj na kojem ja bezbožno jašem i zamišljam kako bi bilo, te delpe mange sar ni del,[6] napipati između palca i kažiprsta jedno zrno pepela i u njemu prepoznati alav čovjeka, pa ga pitati u kojem dijelu luna[7] stanuju oni čiji su grobovi ploveći, nekoga bih od njih potražio, nekoga tko mi je drag, da na samrti nadoknadim ono što za života nisam mogao, ali gusta rijeka pritišće misli i vuče ih prema dnu, plivaju ispod mene nacerene bliješteće meduze od nedosanjanih snova, propuštenih prilika i uzaludnih čekanja, pa požalim na ovom preostalom dijelu svijesti, bolje da sam i sam jedno od tih zrna, njima je sve ravno, sve do ušća…
…od zrna pepela nema se što otkinuti, a od mene su otkinuli i ono malo što me veselilo, ono što me držalo na životu i produžilo ga u onom logoru, vrijeme koje mi je dragocjeno jer me sada čini potpuno ravnodušnim prema svijetu koji ostavljam, vrijeme u kojem sam prezreo sve što je ljudsko, osim svog mezimca, strašne zvijeri skovane ljudskim rukama, šest metara duljine i skoro dva i pol širine, šest i pol tona teška grdosija koja sa sedamdesetlitrenim spremnikom može probaviti dvjesto pedeset kilometara grubog terena, mada njome nikad nisam izašao više od pet kilometara od logora, ali sjediti na takvoj zvijeri u povišenoj kabini, držati ruke na širokom volanu i tegliti znajući da nema tog tereta na prikolici, ljudskog ili neljudskog, zbog kojeg će kamion zaglibiti, i svaki dan nanovo gledati metalnu pločicu ugraviranu s unutarnje strane vrata na kojoj stoji Mercedes Benz L 3000, to je bila velika radost u životu čiji sam dovršetak znao u dan i sat, a koji će se podudarati s našim rastankom, samo nisam znao kako, nisam mogao pretpostaviti da bi zvijer mogla završiti s nosom zaronjenim u Vislin plićak i ostati tako nemoćno zarobljena, uostalom kao i ja, i to prema zasluzi, s obzirom na tone i tone tijela koja su prešla preko nje…
…njoj hrđa, meni alge i proždrljive ribe, samo što je meni prije toga dodijeljena zadaća koju moram ispuniti, ja sam ploveća utjeha i zbog mene ona zrna pepela mogu mirno plutati i slegnuti se na kraju na dno jer će nešto od svega toga ostati upamćeno, zato posljednje ostatke volje upirem ne bih li zgrčio prazno mjesto gdje je nekada bio živac ruke i sakrio ono za što se tješim da je još uvijek tamo, svežanj slijepljenih papira, potvrde, dokumenti, fotografije, glas na glas, zbor koji bubri u kožnatom smotuljku kao živ stvor ispod ispucane i izlizane morchi[8], logoraški zbor koji je do nedavno pjevao uz limenu glazbu, pod prijetnjom cijevi na ulazu u logor, sada muški urla i ženski vrišti, iz preklanih vratova i smrskanih lubanja, ne zbog straha od meripe jer su bili mrtvi i prije nego što su priklani i spaljeni, nego zbog straha da će biti zaboravljeni, zato sam tu ja, njihov lađar preko Stiksa, vozač i prije i nakon meripe, koji prenosi dragocjeni smotuljak Vislom, za koji ne znaju niti oni glasovi, taj smotuljak je mirni cikni osveta[9] koja me čini lakšim, zbog koje plutam, inače bih potonuo na dno Visle kao olovo…
…na sve sam spreman, pa i na to potonuće, jer bi mi barem u mrtvoj mračnoj Visli oči našle odmor, da ne gledam obale smrti, dobro usklađena samoubojstva, na točno dogovoren znak, zajedno i ravnodušno, na nož ili o konop, od straha da će ih krvnik i gubitnik predati pobjednicima, zatvorio bih oči sada kada mi nije preostalo ništa zemaljskog, ali jest zato beskonačno onostranog vremena, prizvao bih slike djetinjstva, listao albume uljuljan u valove kao u toplu zipku, pa i ako nisu zatvorene, svejedno, crna ih je voda ispunila i u njoj se čovjek moje boje morchi konačno spaja s okolinom, Visla je na mojoj strani, kalo paj e kale kafavava,[10] težak posao za lovce s obale, mogao bi me samo, kao u onom glupom vicu koji sam stoput čuo, izdati bijeli zub, ali za to nema straha, odavno se nemam čemu smijati, zato bih se vratio u prošlost, lakše je putovati uljuljan uspomenama, pa sklapam oči i dozivam Oberwart…
[1] Bože, Bože (rom.)
[2] Na nebu ili zemlji (rom.)
[3] Smrt (rom.)
[4] Bez volje i snage (rom.)
[5] Ime (rom.)
[6] Da mi je dano kao što nije (rom.)
[7] Nebo (rom.)
[8] Koža (rom.)
[9] Moja mala osveta (rom.)
[10] Crna voda uz crnu kožu (rom.)
