Prvo, znaš svoje mjesto.
U ovom gradu, u ovoj struci, u ovom kutu planeta, barem u ovom životu, za tebe mjesta nema. Ništa posebno ni veliko ne tražiš, svoje malo mjesto za mirno trajanje, i nigdje ga ne nazireš. Kartu koju si rezervirao prodali su nekome drugome, on sjedi na tvom mjestu, i nemaš se kome žaliti. Toga se sjetiš svaki put dok stojiš u svom startnom boksu, sa sebi sličnima, po kategoriji, svrstan, među svoje, dok ti pod majicom, zavučen u mali komad stiropora, vibrira čip koji su ti dali. Imaš svoje mjesto, svoj broj, svoju oznaku. Moći ćeš poslije očitati svoje postojanje tijekom cijele dužine staze. Ono je zabilježeno kao čvrsti dokaz. Tvog truda. I postojanja.
Drugo, koliko daš, toliko dobiješ.
Možeš na kraju utrke tažiti isprike, prebacivati krivnju, ali kratko traje to zavaravanje. U maratonu, dobio si točno onoliko koliko si uložio. Ni manje, ni više. Nitko ne može na ono što si unio (odrađene treninge, sate i dane provedene s bolovima, ukradene od sna i od bliskih ljudi) ništa nadodati ili od toga oduzeti. Za svaki neuspjeh postoji jednostavno objašnjenje: nisi dovoljno uložio. Kao što i za svaki ulog postoji nedvosmislena činjenica da će se to vratiti. Koliko daš, toliko dobiješ. To je najmanje što od života očekuješ. Ili, izgleda, najviše.
* * *
Alfa Romeo zašla je u srce guste šume, osam ujutro, sat vremena prije starta. Tu je još tridesetak auta i pet-šest autobusa, svi zamagljenih stakala iza kojih su drhtala adrenalinom uzdrmana tijela, s tankim, ali mirisom jakim slojem znoja. Hladno je i vlaga se još dugo neće podići s tla. Otežava ionako težak dah.
Plitvički maraton je trkački događaj ogoljen od svakog spektakla. Više prikladan odabir za kraj, a ne za početak trkačkog staža. Ogoljen od svakog dekora i blještavila. Deset kilometara uzbrdice samo je jedan od faktora koji ubijaju romantiku. Presvlačenje se obavlja nakon izbora između dvije opcije: ili socijalistička derutna dvorana bez ormarića i klupa, na golom betonu, ili orošena trava i grmlje uz auto. Na okrepama svakih pet kilometara nisu energetske pločice i izotonici, nego voda (nekada, ako ima sreće, čista, nekada iz obližnjeg potoka) i kocke šećera za one najbrže. Nakon cilja tuširanje je na otvorenom ispod zahrđale cijevi pored nekakvog travnatog terena, a oporavak uz tanjur tjestenine s rijetkim umakom na udaljenom dijelu kompleksa do kojeg te jedino na nosilima mogu donijeti. Zato jedeš ostatke doručka sjedeći na betonu, naslonjen na Alfu čiji se lim konačno zagrijao na suncu i njegova vrelina otapa ti zgrčene mišiće na leđima.
Pa opet, nijedan drugi maraton ne bi odabrao za početak. U idućoj petnaestogodišnjoj karijeri trčanja, i isto toliko maratona, još dva puta ćeš se vraćati nakon dubokog pada. I oba puta to će biti na Plitvičkom maratonu. Tko u dubini šume, sam sa sobom, u tišini i osami na stazi, pronađe valjan smisao onoga što radi, taj smisao ima garanciju da će potrajati.
* * *
Kada bi pisao povijest svog života, u nekoj knjizi koju nitko ne bi htio čitati, nosila bi jednako tako odbojan naslov, koji bi teško mogao zamijeniti, unatoč toj odbojnosti: Povijest puzanja.
Ona seže i dalje, dokle god pamtiš svoje pretke. Egzistencije potrošene u trpljenju i čekanju trenutka kada će se srećom ili tuđom milošću podići na noge. To si dobio u nasljedstvo. Čekaš, moliš, priželjkuješ… Usađeno ti je, sve što bi poželio uzeti sam, a nije ti došlo po sebi, vjerojatno ti i ne pripada.
Takvi kao ti, kažu, uspjet će jedino ako prođu ostalima ispod radara. Neprimijećeni. Puzajući. To je samo jedna od brojnih stvari koje odbijaš prihvatiti.
Zato si odrođen, iskorijenjen.
Zato je povijest tvog života, umjesto Povijesti puzanja, postala Povijest trčanja.
* * *
Načelnik općine i direktor Nacionalnog parka Plitvice ispalili su u zrak hitac iz plastičnog pištolja s improvizirane pozornice. Zrakom se prostro miris zaprške i gulaša koji će preliti preko tjestenine kao nagradu na kraju. Za one najbrže. Mađare. Ovo je tradicionalno njihov maraton, nedostižni su. Veliki europski maratoni imaju Kenijce, nekada samo za reklamu. Plitvice imaju Mađare i drvene medalje. Sve što ovaj maraton nosi sadržano je u šumi.
Nakon tri kilometra široke ceste koja ide oštro nizbrdo, gdje se svi početnici i loši taktizeri sjure, ne shvaćajući da time rasipaju snagu upravo pred potonuće u rupu, udubinu u terenu iz koje će se čupati i polako penjati na brijeg čitavih deset kilometara, staza se brzo raščisti. Ostane samo šum u šumi, ili šum u ušima, svejedno. Monotoni soundtrack za scene borbe sa samim sobom.
Uzbrdica je kontinuirana lagana uspona tijekom kojeg se cijelo tijelo prebacuje na drugi mod kretnji. Koraci postaju sitniji, leđa pognutija, opterećenje na prednje dijelove nogu veće, disanje dublje da obuzda divljanje pulsa. Glava je spuštena i pred očima su samo nečije potkoljenice daleko ispred na višem dijelu uzbrdice kao mamac koji te provocira. Netko gore ne škrguće zubima, ne trpi bolove u leđima i ne probija ga znoj, i to te izluđuje.
Nakon toga kratka ravnina, čije olakšanje doživljavaš kao odvajanje od tijela, i zatim deset kilometara duga nizbrdica. Jedini dio staze za koji se ne možeš nigdje nikako pripremiti. I koji je zbog toga teži od same uzbrdice. Prvi kilometar lako je držati kontrolu nad nogama. A onda slijedi nabijanje koljena, udovi nad kojima gubiš kontrolu i masa tijela koju jedva zauzdavaš naginjanjem natrag, da se ne strovali niz cestu. Na tom dijelu beton je ispucao, pukotine su dovoljno velike da u njih stane stopalo. Izbjegavati ih ne možeš, samo pratiti hoće li ih tijelo koje se gotovo kotrlja niz cestu zaobići ili ne.
Penjao se ili spuštao, nad glavom su ti krošnje kao krupne zidarske rastvorene šake koje te štite od svega ostalog dok se baviš samim sobom. Dok suzbijaš kukavičluk i tražiš posljednje mrve nekadašnje hrabrosti; dok zatvaraš oči pred tisuću razloga da odustaneš i pogledom tražiš onaj jedan da ostaneš. Krošnje koje će sakriti sramotu ako stvarno i odustaneš ili koje će kao pamuk natopiti rane koje preostanu kada završiš. Krošnje cijelim putem.
Jedina promjena pejzaža jest napušteno selo na trideset drugom kilometru. Prvi put vidiš veće grupe trkača, izmorene i izranjavane. Na mjestu koje je kompenzacija; dio staze kojim ideš i vraćaš se kako bi krug na kraju iznosio točno propisanu kilometražu. Teško je ići dužinom ceste, susrećući se sa svima bržima od sebe, sve dalje i dalje, samo kako bi se vraćao istim putem. Većina ih tu staje i šeta do kraja maratona.
Među nekolicinom koja se gasi i po inerciji tumara sporim korakom jasno se vide Marinova ramena kako strše u razini njihovih glava. Probija sebi put i nastavlja bez stajanja. Bojiš se pogledati prema njegovim koljenima, razmrvljenima pod tom težinom. Strah prelazi u strahopoštovanje. Marin te nije samo vozio do Plitvica, on te vozi sada na najubitačnijem dijelu staze do samog kraja. Uljuljan u ritam naginjanja njegovih ramena, uspijevaš se dokopati četrdesetog kilometra. Sada se već kroz krošnje probijaju zvuk rijetkih bubnjeva i reski glas narodnog pjevača sa zvučnika koji se razlijeva zelenim prostranstvom. Prvi navijači tek su pred samim ciljem, ali tristotinjak metara prije toga još su dva nejasna skretanja s nagibom, pa umjesto finiša po ravnome šepaš i proklinješ stazu na samom cilju. Digitalni sat obješen iznad cilja pokazuje jedno vrijeme, a ti osjećaš neko sasvim drugo. Nekoliko si puta umro i oživio, utrka je bila mala igra beskonačnosti u koje si utkao nekoliko manjih života i sada, među galamom i pjesmom nekolicine navijača s krznenom maskotom, sagledavaš tu povijest cijele jedne galaksije, i nastavit ćeš je sagledavati još danima.
* * *
Majci moraš pripremiti laž.
Prvi maraton bio je – izlet kod prijatelja na vikendicu. Drugi maraton bio je – odlazak na sportski spektakl kao navijač. Treći maraton bio je – noćenje i kasno spavanje kod djevojke. Trinaesti maraton bio je – poslovni put s pokvarenim mobitelom.
Rekao bi joj tek kada je sve bilo gotovo, tjednima poslije, usput. I ta, čak tako davna vijest u njoj bi izazvala strah i zazivanje svetaca. Danas, nakon toliko utrka, nije ostao nitko drugi da mu slažeš osim – samom sebi. I slatka je ta laž. Kao i pisanje. Lijepo se u njoj, na jedno vrijeme, praviti da je sve kako treba.
Na jednu laž svatko ima pravo. Dvije su već sigurna karta za propast.
* * *
Nikakve razlike između trčanja maratona i pisanja romana nema.
Oboje zahtijeva dugo pripremanje i okolišanje, sagledavanje, kao odmjeravanje protivnika u ringu prije borbe. Dugo traženje slabih točaka kako bi ih uklonio, kritičnih točaka kako bi ih vizualizirao. Prije same utrke već si u mislima pretrčao nekoliko puta svaki komad staze. Nitko se ne odlučuje na maraton ili roman preko noći. Ili, ako se odluči, to neće biti baš neko prolazno vrijeme.
Oboje nameće dugi period isposničkog života. Ima nešto privlačno u tom odricanju, svođenju cijelog bića na minimum želja i interesa. Pretvoriti se sav u jednu misao. Izdržati, dovršiti. Odsjeći se od svega oko sebe, uroniti. I onda, na kraju, izbiti na površinu, oslobođen celibata. Ništa nije usporedivo s tim prvim dubokim uzdahom nakon dovršene zadnje rečenice, nakon zadnjeg koraka u cilju. Njegova jačina ovisit će upravo o dubini uranjanja.
Oboje je ispitivanje vlastitih mogućnosti. Nitko nije prepreka, nitko nije neprijatelj, ne natječeš se ni s kim drugim. Sam sebi najveća si prepreka koju treba savladati. Jedini neprijatelj na tom putu si sam sebi; onaj tvoj glas koji te nagovara da odustaneš ili odabereš prečac. I ništa ne znači što si bolji od drugih pored sebe ako nisi dao sve od sebe; sve i da si prvi, poražen si ako na kraju shvatiš da je postojao i najmanji atom snage ili ideje koji nisi iskoristio. Nema većeg poraza od toga.
* * *
Plitvičko sunce kasni, ali nadoknađuje propušteno. Prošlo je podne, ono malo što se probija kroz krošnje isušuje ionako dehidriran organizam. Ionako ne vidiš ništa kroz solju nagrizene oči. Stotinjak ljudi stvorilo je nekakvu gužvu i buku, privid slavlja koji ti nije jasan, kao što još neko vrijeme tijelu neće biti jasno da je prošlo kroz cilj. Boji se prihvatiti činjenicu da je gotovo.
Za to vrijeme tijelo se hladi, nastupa bol, kojeg do sada također nisi bio svjestan, pa saniraš štetu i radiš popis.
Zglobovi su natekli od loših jeftinih tenisica. I najmanja neravnina na podu sastavit će te sa zemljom.
Između prepona je oguljena koža zbog pogrešnog uvjerenja da ništa neće značiti odabir donjeg rublja. Peče sa svakim korakom. Nešto manje i ispod pazuha. Neiskustvo.
Na prsima se kroz majicu naziru sitni krvavi tragovi. Kreću s mrljom na mjestu svake bradavice i slijevaju se sve tanjim tragom prema sredini trbuha. Gruba dotrajala pamučna majica napravila je od bradavica otvorene rane.
Na lijevoj nozi osjećaš oštro sitno tijelo između palca i srednjaka. Poslije ćeš vidjeti, otpali nokti zbog kojih ćeš mjesecima skrivati neprirodne mesnate završetke prstiju.
Za razliku od ovih, ostale posljedice bile su na popisu koji si izradio u glavi. Dezorijentacija, mrlje kričave boje na rubovima vidnog polja, bolovi u svakom mišiću koji postoji, neopisiva težina u donjem dijelu leđa zbog neravnog terena, trnci u koljenu zbog ometene cirkulacije, mučnina i žeđ istovremeno i sl.
Kako se tijelo bude hladilo, bolovi s popisa će se smanjivati, a prethodno navedeni pojačavati. Tako mora biti. Bol je jedini dokaz koji imaš sam sebi podastrijeti da si sve napravio kako treba. I dao sve od sebe.
* * *
Osim toga…
Ima još nešto privlačno u tjelesnom bolu.
Nešto što ne znaš definirati. Ali i ne pokušavaš jer te strah što bi mogao otkriti.
Nikad, ni nakon jednog od petnaest maratona nisi stavio na mišić gel za hlađenje ili popio andol.
Tjelesni bol oslobađa.
Od srednje škole radio si na desetke kraćih poslova za preživljavanje i troškove knjiga. Sad kad pogledaš, svi su bili fizički zahtjevni, i čini se da si ih sam takve nesvjesno birao. Žuljave ruke nakon dizanja kante cementa preko kolotura; rane na ramenima od nošenja betonskih stupova za ogradu preko livade; bolovi u leđima od istovarivanja vreća iz kamiona; ogrebotine na rukama i nogama od povlačenja armature…
Nakon tjeskobe, straha, izgubljenosti, neizvjesnosti, beznađa, depresije… tjelesni bol oslobađa.
I jasno daje do znanja: osjećaš, živ si. Još uvijek te nije sve dotuklo.
Nikad nisi vidio Plitvička jezera. A još tri puta si trčao taj maraton. Slušao u daljini huk vode na dva mjesta gdje im se trasa maratona približava. Trnuo od svježine koju vjetar mete s mirne površine i raznosi uokolo.
Odrađena utrka, pakiranje, put pod noge, kući.
Postoje ljudi koji vide jezera. I oni koji vide samo izrovanu pustu cestu nagrizenu korijenjem stabala.
Između je duboki jarak koji ni ti ni tvoji nikada niste premostili.
Radnički kruh. Tvorničke kute. Prašina građevinskog pijeska. Komadi sasušenog cementa koji se odlamaju s odjeće. Od posla se odmara drugim poslom. Nema izleta, proslava, beskorisno potrošenih dana ili sati.
Život rascjepkan na gablece, dnevnice i regrese. Kao na dijelove staze. Život gurnut u utrku sa smrću da se prije nje obavi što veći dio posla. Kao na rutama maratona.
Između jezera i korijenja nema odabira.
Ima samo dosljednosti.
Nebojša Lujanović: Maratonac, Fraktura, 2020.
Knjigu možete nabaviti na: Fraktura
