LOV
Ne volim riječi
U njima se gnijezdi smrt
Život počinje krikom i plačem
one nikad nisu taman
ili su nedostatne
ili su višak
kao povraćotina
guše te dok te oslobađaju
Slike slike su nešto drugo
Kao visak prašnjavu zidaru i mistrija
kao monotona pređa žene koja te
lovi u avionu dok stiješnjen
uz prozor mjeriš dubinu ispod sebe
Veća je daljina među vama nego
nesporazum između tebe i oranica
i gradova ispod ostatka svijeta
Pravi se da su ti riječi
osnovno sredstvo
Zato ih hrabro otpisuj
i traži druge one
koje nemaju tragove smrti
U antikvarnici
bez ljudi tragaj za
polovnima tragaj za
isprobanima onim sigurnim
od dugog čekanja
ponovo nježnim
Riječi su zlo
Samo se iz šutnje
rađa plač i potom
krik lovine
SATANSKI TANGO
U pola sedam uveče
u glavnoj ulici kod galerije
psi griju bolesne trbuhe
nad crijevima centralnog grijanja
S Plješevice vjetar nabacuje
papirno smeće sve te vrišteće
bjeline studentskih bilježnica
jedan zimski kampus otjeran
na rub poznatog svemira
A onda na kraju kratke ulice
dovoljno daleko od pasa
krezavi prodavač knjiga i ja –
– Čuj stari knjige se čitaju
da čovjek opametni
da ne pobudali
Kakogod, rizik je to
Kad se oči suze i pogled
odluta u daljinu
ne može se čovjek
ne sjetiti da će
brda prva krenuti
GLAVNI NARATOR
Mladoliki skelet u sivom odijelu
za par brojeva većem
iz nekog razloga poskakuje
dok na kiši za ruku vuče
nakarminisanu djevojčicu
Pokraj “Butika mesa”
ispred bihaćke Fethija džamije
pokisli psi čekiraju prolaznike
Žurim u kafanu naći se s prijateljem
kojem su odstranili testise
Veselimo se razgovoru
o njegovom novom romanu
Mora razriješiti veli
stanovite probleme
s glavnim naratorom
WIZZAIR
Jesu li to posljednji ljudi
Jesu li to posljednja lica
Počinješ da ih studiraš
pratiš njihove pokrete
primjećuješ kako jedu
kako se tiho smiju i podriguju
kako šalju svoje posljednje
poruke kradomice radiš
forenziku in vivo
samo ti četkica nedostaje
Pitaš se kako si ih zaslužio i
kako su oni zaslužili tebe
Jesu li oni ta prava mjera
tvoga života i pravi začin
tvoje smrti
počinješ memorisati
njihove frizure noseve i
oblike corpusa te
hipsterske brade i
te mat boje očiju
Znaš da se negdje u zbiru
tih fizionomija među njima
u njihovu presjeku
krije lice koje tražiš
Nalazi se lice smrti
tvoje smrti konačno
čovjek na sjedištu pored tebe
ne prestaje brbljati i ti shvatiš
kako smrt ima lice jezika
Ali šta sa svim
nijemim licima
PRVI SIN
Znam samo tri stvari
jednake sebi
Tuzlanski gradski sat
marke “VRIJEME”
moja bjekstva i
Sve mi drugo klizi i izmiče
Kao u narodnoj bajci
najgubaviji konj zmaju je
znao pobjeći ja sam
najviše volio triper-djevojku
Od djece sam bježao
kada sam i sam bio dijete
Dok sam ljubio najjače
najviše sam zazirao
U Freudovoj “tamo-ovamo” bajci
fabrička dizalica odlazi
pa se vraća svojim
bjekstvima ja se
“šamanski sastajem
sa svojim tijelom”
i kada je umirao otac je
prvi puta rekao
Sine…
MODRAC S DRUGE STRANE
istinita pjesma
Ni na šta se ne žalim
život mi je lijep i
redovno uzimam lijekove
Bila se nalila vodom
majka u zraku crta
svoje vodene noge
Pusti je pretjeruje
dovikuje otac s nebeskih
visina i sa skitačkim
uzengijama na nogama
nastoji ne oštetiti
gipsanog konjića
U porodičnoj kući
našoj zuji praznina
Tolika da iza nje
sigurno neko diše
s druge strane jezera
Samo po terasi još
veselo šljapkaju
majčine noge
KRAJA NEMA
Samo pred smrt
rekao si
sine
kada to kažeš
oče
smisao se ulijeva
u mene kao ulje u
suhu amforu kada
kažeš tada sami smo
nas dvojica i osjetiš li
kako je sve vrijeme naše
i kako je ono dužina i
naša širina i visina
i osjetiš li kako je
vrijeme prostor i
ta voda u kojoj plivamo
taj okean koji nas umiva
osjetiš li kako kraja
nema i da sada
trčati i kupati se nagi
i takvi se valjati po pijesku
možemo roniti do koralja
i jesti prijesne školjke
možemo biti i
Robinson i Defoe u
istom trenu
Kada to kažeš tada
imamo sve
sve dok ovako šišti
tvoj kisik
oče
kada kažeš to
to znači
Neka bude
zato u ovoj pjesmi
mi možemo
sve
MAJKA JE NEPISMENA
Majka je nepismena
Samo su tako mogle nestati
ventolin pumpica
grickalica za nokte
grafitne olovke
spojeni računi
koje je čuvao
Tek tako su nestale
njegove sive hlače
bijele potkošulje
nestali su kalendari
podvučeni datumi i
dnevničke bilješke
i svi drugi znaci
Ispražnjene su očeve ladice
počišćeni i prozračeni ormari
dan poslije njegove smrti
A samo tako
sam ga mogao čitati
Još samo tako
BILJEŽNICE S AHERONTA
bratu
Na otpadu očevom
razbijene i izgorjele
praznine šire vlagu s rijeke
mi ćulimo uši i onda po
puteljcima lovimo raspakovane
uzdahe jecaje krikove
Veselimo se plačevima
i izrugujemo na unutarnjim
krovovima mijenjamo
zamrznute slajdove
povezujemo njihove
prekinute riječi
brojimo srčane pulseve
premotavamo životne filmove
Pojedinosti nam ne smiju
promaknuti brat s jedne
ja s druge strane uvlačimo se
u zgnječene kabine i sjedimo
sjedimo a onda izađemo
pa se izmaknemo i u bilježnice
pažljivo zapisujemo ključne riječi
upisujemo važna godišta
prepisujemo registarske tablice
Ima puno do kraja do
do one vatre zaboravljene
Brinemo hoće li
otpad stati u bilježnice i
hoće li dovoljno
za njih biti svijeta
Za novčiće Haron je
kupovao bilježnice
Puno je vode proteklo
i ja se sada sjetiti ne mogu
ko tada bijaše prevozio
a ko svijetu prevodio
ko je samo slušao
a ko život svjedočio
ko uvijek bijaše ustajao
a ko da ne ustane izmišljao
ko tad bijaše Haron
a ko starozavjetni Bog
I ko šta igra
danas
DRON
Ako ne znaš reći VOLIM,
onda ne znaš reći ni STOL
VRATA PROZOR
i sve druge jednostavne
i korisne riječi
Ako ne umiješ reći VOLIM
tada kružiš oko svijeta kao
dron fikcije izgubljen
nad džunglom a svuda ispod
i okolo tebe preslažu se
ruine i lebde lešinari
Sve je stoga pitanje
baterija pitanje trošenja
i trebalo bi se s tim pomiriti
Ili kao dijete
mudro iskočiti iz
padajućeg aparata
tik pred tlom
i tako preživjeti
KAKO JE LIJEP AUTO
Ciganučki
Pisat ću pjesme
Pisat ću male pjesme
s posvetama koje neće
moći istresti pred
vrata kao knjige
koje sam joj poklonio
Ona me ostavlja
Haljinom lista vreli ljetni zrak
i suši mokre plahte po obrazima
Dok priča ja prebrajam zube
na njenom ramenu
ja brojim šare na drvenome zidu
a onda onda se okrenem k sebi
Vrijeme je da se okreneš
samoj sebi velim joj i onda
posmatram vene i žile godove i
godine dok ona priča i dok
sijeku visine njenih vokala
ja gledam zanoktice
glupe dlake na mojim rukama
potom pažljivo pratim bol
koji se iz grudi
spušta u prepone i iz prepona
ponovo juri ka grudima
Poezija pripada samo onome
ko je čita dok se u prozi
naziru tragovi drugih bića
Sramotno je to što su
dobre proze svačije
i bolno znaš kaže
ja bih sad da volim pjesnike
Dok ona priča ja
primjećujem kako je
lijep auto u sjeni ispred
seoskog restorana
i kako gmiže hladovina
ogromnog hrasta
kako se dovlači do nas
KROJAČICA
Za mene posve suvišna je
ta crna plahta
koju stere preko prozora
Svugdje sa sobom
ona nosi tu privilegiju
svoje strasti i sama
kroji svoju tamu
Želim te reče
odnekuda zauvijek
Na ivici svijeta
sasvim sasvim daleko
još trepće umoreni kompjuter
pale se i gase
svjetla svjetionika
Valja nam duuugo
plivati kroz mrak
za spas velim
LJUBAVI SE NE TREBA SRAMITI
Kada je prdnula
shvatio sam koliko je volim
ne bih to oprostio
ni jednoj drugoj
Samo je pokrila
ručicama svoje sitno lice
i prestravila se
Da mnoge se stvari u životu
dese slučajno rekoh
kao i ovakve spoznaje ljubavi
Ne razumijem prošaputala je
Kao da se ljubavi
treba sramiti
PUT
Dok sam kući
nemirni u krevetu sam fetus
U provincijskim hotelima
spavam prav i
ravan pod zvijezdama
Kako su tihi, snežni
vrhovi Urala
Kući mislim o putovanju
na putu rado bih bio doma
I biće tako sve
Sve dok u dalekoj sobi nekoj
jedan zgrčeni ne nađu fetus
sve dok u kući mojoj
ne kažu Uuu on
otputovao je
davno.
SUMNJA
Izbacimo mi smrt
na vrata ona
uđe kroz prozor
Kada povjerujemo
kako smo konačno
doveli našu kuću u red
spremili počistili usisali
izmeli i oprali ona nas
zazebe zagrebe u grudima
u duši onda mi opet
čitav dan trijebimo
jedno drugom iz grudi
vadimo djelić po djelić
njenog tijela
A onda sasvim kasno
dugo u noć,
u zimsku bijelu noć
moja žena i ja smo tek
dva para ruku dvije
sijede glave dvije
viteške kacige dva
pogleda što još
sumnjaju i to nam
ne da da oživimo
ponovo