UGOVOR O ZABORAVU
Kako poverovati da je telo verni odraz duše koja ga
nastanjuje? Da bismo u to poverovali, treba zaboraviti neprekidno
treptanje kapka. Treba zaboraviti radionicu za popravke iz koje
potičemo. Treba potpisati ugovor o zaboravu.
(M. Kundera: Identitet)
Čovjek Bez Lica
Baš u vrijeme moga dolaska u Seattle, u proljeće 2007. godine, u University Districtu se pojavio Čovjek Bez Lica. Bio je visok i krupan i kretao se nekako poznato. Nije izgledalo da je savladan alkoholom, niti se spoticao pod teretom svoje “sudbine” poput većine američkih beskućnika. Držao se uspravno i hod mu je bio čvrst a korak siguran. Rekao bih čak, kad to ne bi bilo pretjerano, da se kretao poput atletičara koji se sprema za svoj finalni skok uvis. Znao bi često sjediti na klupi u parku kampusa i mrvicama hraniti ptice i vjeverice, ili biste ga mogli zapaziti kako popodne sjedi u uskoj, trotoarskoj bašti Starbucksa. Zapravo, tu najčešće. Posmatrao sam ga jedući sendvič i ispijajući svoj najslađi (poslijenastavni!) čaj u prizemnoj kafeteriji koju je mala ulica dijelila od bašte. Dugo je sjedio zagledan u svoje ruke i grotlo šalice. Nakon što bi natenane ispio čaj, on bi potom, dobro uvježbanim pokretima prstiju, krenuo zatezati ljepljivu traku na sastavcima novinskih listova kojima je bilo oblijepljeno njegovo lice. Pretpostavljam da bi se na palimpsestnom presjeku debelog novinskog sloja mogla pročitati čitava povijest sjevernoameričkih novinskih aktuelnosti.
No, ozbiljnost cjelokupne njegove pojave i pedantnost pokreta kojima je skrivao svoje lice, bili su u stanju odbiti svakog eventualnog znatiželjnika na pristojnu udaljenost, makar toliku kolika je širina ulice što je odvajala dvije šalice čaja – i dva “poznanika”.
Poznanstvo br. 1
On i prijateljica sjede naspram mene u vozu koji od Utrechta vozi ka Den Boschu. Znam njegov profil, znam nekako i njegove oči. Poznat mi je poluokret njegovog tijela dok baca pogled kroz prozor u trenutku kada prekida razgovor s prijateljicom. Sve to znam! Odnekuda. Samo mi je njegov jezik stran. Ima tipični, amsterdamski akcent u kojem grleno “h” odzvanja poput kašlja. Otuda, znam da ga ne mogu znati – nikako. Ali, ipak, ako ne mogu znati kako ga znam, znam da sam ga znao. Nekada. I ta me spoznaja čini čudno uznemirenim…
Poznanstvo br. 2
Dvanaest godina poslije, u busu koji iz downtowna vozi ka kampusu Univerziteta, to je djevojka! Poznata cura iz Bosne! Ipak, njen engleski ima autentično seattlovsko “r” koje odzvanja kao da ga izgovara humanoidni robot. Dok ćaska s prijateljicom, voajerski prisluškujem. Pričaju o Hollywoodu, pa onda o filmu Krzysztofa Kieslowskog “The Double Life of Veronique” (studentice na Filmskim studijima?), potom tračaju roditelje…
Znam da je znam, samo ne znam kako je znam. Sve mi je na njoj poznato, ali to sve je – sve! Nisu u pitanju pojedinosti, kao kod mladića iz davno stacioniranoga holandskog voza. Nju više znam kao neko predznanje, kao apriorni princip. Znam je takvu – cijelu!
Biće da je upitnik iznad moje glave skrenuo njezinu pažnju, “djevojka iz Bosne” se okrenula i nasmijala mi se. Bilo me je sram i bilo mi je neugodno baš kao da me pogledala osoba s kojom sam nekada davno, davno, bio jako prisan pa smo, potom, “umrijevši jedno za drugo”, sada u fazi novoga početka. I bilo je tako! Sve češće je pogledavala u mene, a ja sam se pravio da čitam, ili sam i sam gledao njen lijepi odraz koji se umjesto trošnih, drvenih kućica kraj vode Portage Baya uskoro pojavio na prozorskom staklu.
Zvala se Lauren i sva mi je bila poznata – osim toga stranog imena!
Ono što me kod Lauren sačekalo, bacilo je drugačije svjetlo na fenomen. Bio sam neko koga je ona poznavala…
Ugovor o zaboravu
Sa Francescom, studenticom native Amerikankom, odlazim u Fremont, malu, umjetničku četvrt Seattlea (Artist’s Republic of Fremont). Pored ostaloga, ona mi želi pokazati i violentnu, sedammetarsku statuu V. I. Lenjina koja se tu nalazi. Statuu je 1988. godine, ne sluteći sudbinu socijalizma, napravio bugarsko-slovački umjetnik Emil Venkov. Iza nje je restoran Taco Del Mar. Nakon hodočašća Lenjinu, enchiladama i burritosima, vraćamo se prečacem pokraj Seattle Boat Co., male industrijske luke što služi za popravak i čuvanje čamaca i jeftinih jahti. Do kampusa nam treba proći još lučki park a potom i niz auto-kućica u kojima žive vječni turisti. Zemljane staze u parku su napravljene prirodnim odabirom šetačkih nogu i na nekim mjestima su blatnjave od sinoćnje kiše. Često zavijaju i prave slalome oko drveta ili većih žbunova. Iza jedne takve okuke otvara se vidik na manji proplanak okružen visokim drvetima i, pored klupe, prekrivene kartonskim pločama, vidimo jedan bezbojni kofer i dva plava ruksaka.
Iza žbuna, povlačeći rajsferšlus na pantalonama, izlazi Čovjek Bez Lica. Francesca tiho vrisne i uhvati me pod ruku. On nas ne vidi dok leđima okrenut kaubojski opkoračuje klupu. Svojim velikim šakama hvata se za glavu i polagano počinje da se previja – da lista i odmata novine sa svoga lica. Ako ne želimo proći pokraj njega, morali bismo se vratiti nazad istom stazom. Nasmijem se zaštitnički i povedem Francescu.
Dok smo stigli do klupe, njegova glava je već “raspakovana” i on je polagano podiže prema nama: vidim ruke isprepletene s crnom izolir-trakom, na klupi hrpe novinskih zavoja, vidim njegovo veliko, bijelo uho, vrh nosa…
Francesca, kao Lenjin iz Fremonta, zaleđena, ne odvaja pogled od njegovog lica…
Ja okrećem glavu na drugu stranu… Treba ispoštovati ugovor o zaboravu!
O pogledu drugoga
Sutradan, poslije bioskopa, sa studentima sjedim u vegetarijanskom restoranu i raspravljamo o filmu.
Francesca započinje svoju tezu o pogledu drugoga.
