„Najgore mi je kad za Bajram dobijem gurabiju!“
Prisjećao se Rusmir riječi svog starijeg brata od prije nekih četrdesetak godina kada je po prvi put s njim krenuo po mahali čestitati Bajram. Obučen u najljepšu odjeću koju je imao, uredno začešljan i zalizanog cufa. Da ne hoda okolo k’o Bitlis, rekla je dobra mati kad ih je na bajramsko prijepodne ispratila da se bajramuju po mahali. Tako zdikećen je koračao za svojim starijim bratom ko cuko, pokušavajući pratiti njegov korak.
„Sve žene u mahali daju bajrambanku. Sve osim Enverovce. Kod nje je svaki Bajram gurabija i naranča! E jest i velika čifutkinja. Pet dinara joj se za nebo svezalo!” – nastavio je stariji brat ko navijen.
Sada, četrdeset i kusur godina nakon, sjedi u svom uredu u “Soisialkontor bydel Frogner” u Oslu s dvoje radnih kolega, jede još uvijek mlaku, gurabiju i plače ko godina.
“Sosialkontor bydel Frogner” je petkom ekstra opterećen. Prostrana čekaonica je puna ljudi koji trebaju akutnu financijsku pomoć. Jednima za hranu, drugima za lijekove, a trećima za nenadani trošak kojeg njihov kućni budžet nije u stanju pokriti. Sve u svemu, svako je zabavljen o svom jadu i belaju. Uglavnom su tu ljudi s margine. Ma koliko naporan bio dan, činjenica da je petak je to kompenzirala. Rusmir se radovao već tradicionalnom subotnjem ribolovu i roštilju s rajom iz Bosne.
Taman pred kraj smjene na šalteru krajičkom oka primijeti stariji bračni par. Po odjeći je zaključio da su naši ljudi. Žena, u bež mantiliću i sa šudarom podvezanim pod naški, pod ruku je držala starijeg čovjeka u plavom sakou s francuzicom na glavi ispod koje je virila sijeda kosa. Lica im izbrazdana, a pogledi prazni. Rat ih je vjerovatno pod stare dane otjerao s ognjišta i sad životare u tuđini. Vegetiraju. Žive dan za danom, pa dokle dur – dur.
Prišao im je i ponudio pomoć nakon što mu završi smjena na šalteru.
„Vakat mi je do jedanaest pa ću vas uvesti kod mene u konturu da to riješimo“.
„Ma ne moraš, moj sinko. Moremo mi čekati. Eto, obuzele nas obaveze“.
„Šta imate čekati! Kiša samo što nije, a imate petsto metara do prvog busa” – insistirao je Rusmir.
Po završetku smjene, uveo ih je u svoj ured i odradio što je trebalo. U pitanju je bila refundacija za popravku bojlera. Državi sitnica, a njima sve pare ovog svijeta. Dok ih je ispraćao do izlaza iz zgrade, dobri ljudi su se zahvalili jedno pet – šest puta i isto toliko ga upitali kako se zove.
Vikend je prošao, reklo bi se, standardno. Rospijetina kiša je, po ko zna koji put, pomrsila planove. Kao da zna kad je vikend pa sastavi u petak popodne i ne prestaje do ponedjeljka. Kiša u Skandinaviji i naša kiša su dva različita pojma! Skandinavska je u odnosu na našu biblijskih razmjera. Poput one iz Velikog potopa.
Ponedjeljak je na poslu kao i u svakom uredu. Briefing s osvrtom na prošli tjedan i kratko o tome što dolazi u ovom, odgovaranje na pristiglu elektronsku poštu, sastanci s klijentima i ostale uobičajene aktivnosti. Ništa spektakularno. Ništa po čemu bi se taj dan urezao u pamćenje. Sve do pred pauzu za užinu kad se na vratima Rusmirovog ureda pojavila Lena Myklebust koja je upravo završavala smjenu na šalteru.
„Hei Rusmir, det er noen Bosniere som vil snakke med deg. Ett eldre ektepar.“ (Traže te neki Bosanci. Stariji bračni par.)
U čekaonici, odmah do ulaznih vrata, su stajali ljudi koji su tu bili u petak. Spazivši Rusmira koji je koračao prema njima, oči im zaiskriše kao da su vidjeli svog najrođenijeg. Pogledi im nisu više bili prazni i pogubljeni kao u petak. I Rusmiru je bilo nekako drago što ih ponovo vidi. Valja malo progovoriti s našim ljudima, pogotovo nakon vikenda u kojemu su svi planovi bukvalno pali u vodu.
„Evo, mi krenuli u prodavnicu, pa reko da ti se javimo“ – progovori žena, vadeći iz cekera nešto umotano u bijelu kuhinjsku krpu.
„Sine, evo ti gurabija, još je mlaka. Taman sad za pauzu. Pravila nama, pa reko da ponesemo jednu i našem Rusmiru” – nastavila je majčinski brižno.
U tom trenu Rusmiru kroz glavu proleti Enverovcina bajramska gurabija, ona s kockom šećera, koju je kao mali zdušno mrzio. Kao fleš mu se pred očima pojaviše roditelji i stariji brat. On u bajramskom odijelu. Njegova mala čaršija sva u nekom šarenilu. Miris gurabije iz bijele kuhinjske krpe ga na tren vrati u najljepše dane djetinjstva. Emocije su mu stezale grlo. Drhtavim glasom, jedva se uspio zahvaliti i suzdržavajući suze, zaputio se prema svom uredu.
Sjeo je za pult, rastvorio krpu i odlomio komad gurabije. Nikada u životu nije okusio ništa ljepše i ukusnije. Gurabija, koju je nekada toliko mrzio?! Sada je jede na male komadiće da mu duže traje. Jede i plače. Plače ko godina. Ko kad mu je umrla mater. Lene, čiji ured je bio do Rusmirovog, je navratila da ga pozove u kantinu na pauzu. Vidjeviši ga uplakanog samo je istrčala i otišla po Zorana koji također radi u “Sosialkontor bydel Frogner”. Uskoro se pojavio Zoran kao i uvijek lagano rastrešen, ali ljubazan.
„Šta je bilo Rule? Lene kaže da plačeš.“
„Šta plačem? Upiho sam se i ne prestajem! Jebem ti život i gurabiju i sve!“
Kroz suze mu je ukratko ispričao priču o gurabiji i pozvao ga da je podijele. Sad su u uredu bila dva muškarca koji ćopaju gurabiju i plaču. Nedugo za tim u ured je došla i Sanja. Čula je od Lene za Rusmirove suze. Ugledavši ih uplakane s gurabijom na radnom stolu, ukopala se na vratima i tiho kroz suze upitala ima li bujruma. Sjela je s njima i u tišini malim zalogajima jela gurabiju. I nju je spucao sindrom gurabije iz kuhinjske krpe.
Troje odraslih ljudi sjedi za uredskim stolom, jedu gurabiju i tiho jecaju. Pomalo nadrealan prizor s vrata je promatrala šefica odjeljenja Rigmur. Vidjevši ih kako plaču i gutaju gurabiju ostala je nijema i zbunjeno na poslijetku upitala u čemu je stvar, može li im kako pomoći.
Pokušali su joj objasniti. Uzalud! Ma koliko se, skandinavski obzirno trudila shvatiti, na kraju je morala konstatirati: „ Dere Bosniere er rart folkeslag!“ (Vi Bosanci ste čudan narod.)
