Gluha Zemlja
ti alegorijski moj brate
nastupaj samo u tišini
s neotesanim svojim hordama
što zamutiše bistru vodu jordana
i pobrini se dobro da ti lanci
pobrini se dobro da ti sveze
čvrsto na člancima i zglobovima srču krv
zato što plašim se razonode više nego ropstva
(olako mi noge prelaze preko humaka
i ugašenih ognjišta
olako mi misli lutaju za muzikom)
dugo nek živi naš jedini naš živi kralj! dugo!
koji dobro zna da su neki od nas potrebni smrti
i da samo smo u tišini potpuno prisutni
(kao gole kosti na crnoj istini)
ako te nekad i zasvrbi grlo za pjesmom
(ti, mon frere, u nepremostivoj ovoj blizini)
porini jezik pod vodu i pažljivo osluškuj sašaptavanja
starih kljastih nerotkinja
o vremenu
Tantalizacija straha
„kako nas je svaki dan sve manje
kako mogu da se nadam i očekujem
dolasku aprila zar se ovako nestaje
u mirisnim koralima
dva tijela
među njima ništa među njima sve
i opor okus krvi ruke što se izvijaju kao grane
i beharaju pod oblacima
volio sam
tako pažljivo volio sam svjesno
i šta sad
povjerovao lažima pjesnika
snio sam“
(snio sam kuću na vrh brda i pored kuće zarasle kupine
kupine sve su prekrile
i ptice i drveće
kakve su to kupine koje se ne cijede
kada na njih staješ
trudan bolesnom nadom)
***
nemanje je moja sestra
čuvam je od krovova i kiša
čuvam je
a ona svejedno raste
puteva se treba bojati
vi krenite ja ću ovdje počinuti
čije je ovo lotosovo cvijeće
čije su ove hridi što me plaše
ja sam samo drven sultan u kamenom hramu
na glavi mi rasti mahovina
moj je drob crnica zemlja
moja kičma je svilena nit
nategnuta
od krajeva pogleda do početaka misli
čije su ono kupine
pa ne jedite onda
ja vas molju
ne jedite onda braćo
moje tijelo i moj kruh
plaše me vaši jezici
mnogo je među nama vode
i mnogo zraka zato
meni moja
a vama vaša
patnja
Putokaz
Zemlja to je hladnog očaja
Ne idi tamo
Zemlja to je strana u sebi
Tamo sve su stvari obtežane očekivanjem
Tamo svi su domovi zgarišta i jedini je zvuk u noći
Zvuk trepeta krila neznane jedne ptice
Ne idi tamo
Tamo je najlakše otići
Ali ne idi tamo
Tamo najlakše je ostati
Ako prolazeći bliskim joj nekim krajem
Iza leđa čuješ prazan jecaj
Ti spusti svoj pogled znani
(to udove oplakuju krovove)
I zadrži ga na rukama tim
Staklenim
Gledajuć pomno proz nestalno Prelamanje
svjetla svijeta
Zarasli put
Nevedro
Zato što se ne nadam više
Da u tamnocrvenim rijekama ima krvi
I zato što ne očekujem više
Da iznad sunca bjeloglavi orao svjedoči
Istini pod nebom,
Ja puštam grane da mi lutaju po kamenu i kršu,
Ja bacam oblutke iza glave, sveudilj sanjajući
O vrhu.
Pored srušene džamije napukao nišan,
Pored planine, jezero tamno.
I u jezeru rastanjeno tijelo pretka kojeg nije bilo,
I u pretka kosti veće kosti bjelje kosti –
Ah vrijeme slavno, vrijeme davno!
Zato što ne hodam alejama pod kvrgavim drvećem
Tražeći razloge za pjesme
Tražeći misao za slovo
Ja uporno šutim i u ruševinama cijenim samo ono
Što je bono, što je golo.
Što je bono, što je golo, kao kamen, kao krv.
Kao jutro, kao zima, kao krv.
Kao vjetar, kao more, kao krv.
Zato što nemam više majku koju imam,
I imam samo oca kojeg nemam,
Ja bezdano lutam obalama,
Pronalazeći ušća
Na zgarištima.
Tu pustim sebe da otečem,
Kao voda, ili kao krv,
Ne očekujući da se vratim,
Ne očekujući da me dovoljno ima
Za rijeku.
