(Jedno nedjeljno poslijepodne u rano proljeće 1918. na klupi u zapadnom Londonu, Holborn. Djevojka, pepeljasto plave kose u ranim dvadesetim. Obučena u radničke hlače, laganu pamučnu bluzu. Kosu ima raspuštenu, ne do kraja najbolje počešljanu Visoka stasa, mršava tijela. Umorna, promatra prolaznike koji se šeću. Nekoliko minuta poslije klupi prilazi muškarac tridesetih godina i sjeda na klupu pored djevojke. Pristojno obučen, bio bi pristao muškarac da mu lice nije nagrđeno gadnim ožiljkom. Vjerojatno uzrokovan šrapnelom. Djevojka se u prvi mah ne obazire na pridošlicu, lagano masira noge i krivi usne. Kad primijeti susjeda na klupi, nasmiješi mu se. On uzvraća osmijeh kimanjem glave. Njih dvoje dugo tako sjede kao da nekoga ili nešto čekaju, ali nitko ne prilazi. Pojavljuje se autobus, no nitko od njih u njega ne ulazi. Djevojka započinje pričati, u prvi trenutak kao za sebe, zatim susjedu s klupe.)
Bole me noge. Od stajanja. 12 sati proboravim na nogama. Pet, ponekad šest dana u tjednu. A tek ruke. Ne mogu njima ni šalicu čaja primiti, kad završim smjenu u tvornici streljiva. Prste imam napuhnute kao da me tisuću pčela ubolo, a noge…. Otečene, jako otečene. Ma bolje ne pričati.
Ime mi je Nancy. Nancy Cross i 22 su mi godine gospodine. Rekoh, radim u tvornici streljiva i TNT-a u Silvertownu, istočni London. Opasan je to posao. Nikad ne znaš hoćeš li završiti smjenu, hoćeš li doći doma u jednom komadu. Proizvodimo topovske granate. Za naše na bojištu. A granata… nikad dosta. Uvijek ih trebaju. Tako se brzo troše i nestaju poput dječjih lizalica za praznike.
Znate, gospodine, radim već, pa ima po prilici dvije i pol godine. Od 1915. otkad nas je ministar za municiju pozvao jer muškarci su otišli u rat. Javilo nas se mnogo. Samo ovdje ima preko 2000 žena. Sve smo došle dragovoljno. Svaka od nas ima nekog tamo, preko kanala. Na poljima Flandrije. Ja imam brata Pitera. Piter jedva da ima 18 godina. Jedino još njega imam na svijetu. I ja mislim na njega svaku večer. Već je dva puta bio ranjen u ovom prokletom ratu. On je previše ponosan da se javi da je ranjen. Kao i svi mladići u ratu. Što se može, tako su odgojeni. Društvo ih odgaja za vitezove, ali im ne kaže da vitezovi na kraju moraju umrijeti. Kao i svako. A nama ženama, ostavlja čekanje kao i damama u onim srednjovjekovnim uljepšanim pričama. Mi ostajemo dame dok su oni živi, poslije ucviljene čekamo naše mrtvace nadajući se da će se neki od njih vratiti. Ali niti jedan se ne vrati, a mi… čekamo. Na kraju krajeva to je jedino što nam ostaje. To, čekanje.
Nego gospodine, sigurno se čudite mojoj koži. Izgledam žuto poput dukata, zar ne? To je od punjenja granata Trinitrotoluenom. Od toga smo žute. Zato nas i zovu kanarinke. Jednom nas je naš šef okupio, pohvalio rad i na kraju se sastanka sažalio nad našim izgledom. Gledao nas je tužnim pogledom i rekao:,, Blagoslovljene Vi, nitko neće znati što ste ovdje podnijele, polovica od Vas nikad neće postati majkama.,, Takvu tišinu poslije tih riječi nikad nisam više čula. Moglo se pročitati svakoj od nas na licu u smjeni što misli i što osjeća. Neke od djevojaka su i umrle od tog Trinitrotoluena. Sve što taj prah dotakne postaje žuto. Sva su lica djevojaka žuta, oko usta. Imamo i vlastitu kantinu gdje je sve što dirnemo žuto, stolice, stolovi, sve. Sve je žuto. Čitavo tijelo. Uđeš u kadu, želiš se oprati, ali to se ne da isprati. Trljaš tijelo svime, badava. Neće se skinuti. I tako to traje nekoliko tjedana sve dok žutilo ne nestane, bolje rečeno upije ga koža. Sav taj otrov ulazi i nestane u tijelu. I tako svaki put. Znamo već po narudžbama TNT-a kako se rat odvija. One rastu pred napad kojeg planiraju nesposobni generali, a tako raste i stupanj žutila na našoj koži. Mi, cure, trpimo zbog prokletog žutog praha svakojake bolesti. U jednih se razvile bolesti grla, druge imaju problem s dermatitisom. Najgora je toksično žutilo. Uništava jetra. Taj otrov uzrokuje anemiju i žuticu. Jedna je rodila dijete, a dijete, žuto kao limun. Šalile smo se da imamo novog radnika, malog Kineza.
* * *
Buka u tvornici je nepodnošljiva. Teški strojevi, svuda oko nas, rade. Pneumatski čekići, svrdla, uvlače se u srca, probijaju mozak, ulaze poput injekcija u vaše žile, pile mozak, tokarski strojevi. Moramo vikati jedna na drugu da se čujemo dok dižemo teška topovska zrna, opremu… Više ne znam normalno ni govoriti. Vičem kad sam u tvornici, vičem kad sam na ulici, vičem u svomu domu. Sama sa sobom pred ogledalom, ujutro, s češljem u ruci. Ljudi kad sa mnom govore pokrivaju uši rukama ili bježe ili vrte prstom. Sve polako ludimo, odlazimo od te buke.
Izgubila sam tako dvije prijateljice. Jednom smo se našle na čaju u nedjelju, na trgu. A bio je tako lijep i sunčan dan. Nije bilo vjetra, ni magle, niti jednog oblačka na nebu. Kristalan i jasan dan. Sunce i toplina. Za stolom nas tri. One obučene za nedjeljnu šetnju u parku, vožnju čamcem po jezeru, spremne za udvaranje onih malobrojnih mladića koji su još preostali. Uglavnom prosječnog ili čak ružnog izgleda (nekima je rat iznakazio srca pa lica djeluju ružna). Bez uvrijede. Znate, nije lako danas biti sam. Kada ste sami lica djeluju još ružnija. Oni lijepi su ostali tamo ili čekaju njemačku granatu ili zrno iz strojnice da ih ukopa. Što možemo!? Kad je tako. Nema više baš izbora.
Gledam sklopljene suncobrane ukrašene cvjetnim uzorcima svojih prijateljica. Amanda i Sandy, ljupkih usta. Bore nisu stigle narušiti njihovu svježinu. Još. Čak i mirišu, njihova koža, njihove haljine, kosa, zvuk glasa. One ne rade u tvornici. One ne razbijaju glavu ratom. Nikoga u njemu nemaju. Jedinice su.
Čim sam otvorila usta one su se počele pogledavati. Na kraju su zatvorile, prekrile uši. Nisam s njima razgovarala. Ja sam vikala. Shvatile su to kao da se svađam s njima. Uvrijedile se i otišle. Pobjegle, ostavile čaj i… A dan je bio tako lijep… One ne shvaćaju ništa. One i ne mogu shvatiti nas kanarinke.
Bilo je to prije dvije godine, a meni se čini da je od tad prošla čitava vječnost. Je li mi nedostaju? Teško mi je to reći. Možda, ponekad. Kad ih se sjetim. Kad se sjetim da sam usamljena. Kad dođem kući. Svučem se, legnem u kadu ili u krevet, sklopim oči i mislim, a slike same dolaze, slažu, poput karata u pasijansu.
Sve ovo vrijeme nisam ih osuđivala. One su ipak razmišljale na drugačiji način. Njihova je glava uvijek bila u oblacima, u mašti. Mlade su, razmišljaju o mladosti, žele se zabaviti, putovati, otići u daleke krajeve gdje svi šeću s otvorenim suncobranima, igraju igre na tratini, pored jezera, doručkuju na livadi i voze se čamcem po jezercima, neopterećeni onim realnim. Ne žele takvu mladost koja im je ukinuta. One se žele savršeno praviti da je sve u redu.
Moje su jedine prijateljice sada ove iz tvornice. Kanarinke, poput mene. Mi se savršeno dobro razumijemo, postale smo jedna drugoj i povjerenje i utjeha. Jedna velika obitelj. Nas dvije tisuće.