HAPSI IH I SIJECI – druže Lave Davidoviču!
Hapsi ih i sijeci! Te su riječi poput tona zvona kad se mrtvaci ukapaju urlikale u ušima Ostapa Jefimoviča dok je bježao pod stratištem škole u Ivanogrodskom. Još više su boljele jer ih je izrekao njegov prijatelj Maksencije Pavlovič. Miška. Drug njegov iz djetinjstva s kojim je derao osnovnoškolske klupe, poslije išao na nauk u tvornicu metalnih zavora u Nikolajevsku. A zašto je to rekao Miška? Samo jer se dodvorava komesaru Lavu Davidoviču. Postao je Miška crveni još u toj tvornici i udaljio se. Odlazio s nekim novim prijateljima na sastanke i zaboravio Ostapa. Našao je bolju partiju i s njima sastančio o nekim velikim stvarima koje njega nisu zanimale, niti se trudio razumjeti ih. A kada ga je jednom pitao:,, Što je Miška, što bježiš od mene? Miška bi se onako na njegov znani podrugljiv način nasmijao i samo rekao: ,,Vidjet ćeš! I to brzo,,! A to brzo nije trebalo dugo čekati. Kad je buknuo rat, odmah po njim onaj još odvratniji građanski Miška je pocrvenio. Mlatio je i kundačio sve svoje znance u Ivanogrodsku jer oni nisu pristali uz njega i njegove. Nisu bili ni kontrabanda kako su ih crveni nazivali. Samo ljudi koji gledaju svoja posla. Pa tako kad su ljudi Lava Davidoviča ušli ili kako su oni to tvrdili potjerali bandu, Miška je pokupio sve za koje je smatrao da mu nisu po volji pred zidom Ivanogrodske škole i jednostavno maksimom izmitraljirao. Zašto je to Miška napravio? Jer je rekao da je Ivanogrodski prodao konje bijelim. Ništa od toga nije istina. To su napravili one kozačke ulizice i nitkovi iz susjedna mjesta Krobatova. Ali tko to pita u ovo vrijeme kad se prijatelji i glave gube i ruše kao čunjevi na kuglani. Nitko!
I tako bježi Ostap Jefimovič pred psima Lava Davidoviča kao jedini preživjeli. Bježi pred psom, svojim drugom pobratimom Miškom s terevenki, čovjekom s kojim je ljubio Galjočku Popeskajevu, kći profesora francuskog u školi u Ivangorodu. Bježi pred svim luđacima ovog svijeta čija je jedina razlika u boji jer ta ih boja toliko opije, toliko udari, poput luda vjetra u mozak pa čine zlo, veliko zlo bližnjem svome. Ne misle te boje da su one nitko i ništa, pljevlja na rukama što nestaju na vjetru. Ne znaju ti što im prišivaju boje, ti Lavovi, Denjikinji, Wrangelovi, Serjože, ti Cezari i Napoleoni, Wilhelmovi, Winstonovi, Theodorovi i već kako se sve ne zovu što znači imati i ljubiti druga svoga, sanjati pod nebom punog zvijezda s djevojkom krupnih i crnih očiju kao u Marokanke, zapjevati kad si sretan i zaridati kad te srce boli, zavotkati se, zakartati do dugo u noć do prvih tračaka zore. Da znaju i zrno od toga ne bi prišivali boje i čuli bi bol.
A Ostap Jefimovič čovjek koji nije i neće uzeti boju, koji ne mrzi druga svoga što je prevaren bojom, osjeća bol jer ima epidermu jer je jednostavno Čovjek
