ZOVU ME I JA SE ODAZIVAM
Svuda okolo je polјe. Polјe koje se lјulјa
kao voda, tek ja sam u njemu ostrvo opkolјeno glasom.
Da ih čujem, pokušavam, da me čuju. I vide.
Ooooo! Huči okolo. Klobučaju se reči.
Krećem se između zelenih zidova kao mrav
vukući svoju veliku senku.
RAZGOVOR
Kaže mi, jedan stari, iskusni poznanik, da
reči love.One su lovci od čijeg ulova živimo.
Odane, donesu plen kao pas,
neke plen pojedu ili, vukući ga, raskrvare i raskomadaju
da ga ne raspoznaješ ali, važno je da su ti ga
dovukle. Neke su neposlušne, ne slušaju
pa zalutaju, takvih se plaši, zamore se i sklone se,
pa zareže.
A ima ih koje love kao slepi miševi.
Lete u svim pravcima, nepovezano,
u naglim trzajima, strelovitio, ravno, neočekivano
i tako plaše žrtvu, uterujući joj strah
da ga on ubije.
A neke, zamisli, kaže mi, dahtave kao
psi ptičari poskoče i zarone u travu
i iz nje izvuku plen.
Ono što sam ti juče rekao reči su mi donele,
kao hilјade mušica, pletući isti zuj,
načulјim uši i slušam ih.
Reči su ti žive, pulsiraju,
dok ih izgovaraš,
trzaju se, kao ribe u mreži,
a ti im udahnjuješ snagu
i pomažeš
da se predomišlјaju i kreću,
kaže mi.
U AUTOBUSU
Evo, jutros, svi ćute (i ja ćutim).
Ćute i pomiču se, više lјulјaju se, rekao bih.
Ćute kao da nikada više neće progovoriti
i to ćutanje postaje tišina
hladna kao sneg koji se svuda okolo beli,
između zgrada, po krovovima i ogradama.
Tišina koja je sve stisla i okovala kao ova,
jutarnja ledena skrama i belo, neprozirno inje
na prozorima. Samo poneki dah (pa i moj),
otvori rupicu punu naših očiju, ali i one se
brzo skore na staklu,
i kao da nam više ne trebaju
ni pogledi, ni reči, da nas ne zbunjuju,
već samo brzina koja će nas odneti
na drugo mesto.