VRIJEME JE NA NAŠOJ STRANI
I dalje je krvnički češala tjeme. Jagodicama prstiju klizila je po vlasištu i pronalazila krastice koje bi potom izvukla i odlagala ih na hrpicu pred sobom. Na zelenoj površini deke lijepo se isticao prikupljeni plijen. Podsjećale su je na konfete. Ako ih sakupi dovoljno, mogle bi joj dobro doći za njeno i Radino vjenčanje, ako ga ikad bude.
Spustila je rolete i legla. Već od jutra u tijelu je osjećala umor, kao da joj nedostaje nekoliko sati sna. Previše se troši, previše razmišlja.
A zapravo je sve u redu, stvari polagano idu nekim svojim tokom. Oko njih dvije svijet se mijenja, nabolje ili nagore, ne zna, to se ne može golim oko vidjeti. Trebaju samo živjeti, disati, biti dobre jedna prema drugoj. Sve će doći na svoje mjesto, ne ide preko noći i ne ‘odmah i sad’ zato što je ona tako zaželjela. Sjeti se svoje pokojne babe koja joj je, dok je bila dijete, na korčulanskom govorila „johi meni, ćerce moja, što si neustrpjena“.
Ona bi sad htjela da imaju psa, svoj stan, mali gradski auto, dva vrhunska bajka, kompletnu opremu za kampiranje, neku pristojnu ušteđevinu na računu. Htjela bi totalni ‘make over’ njihovog života i smatra da ga je zaslužila. Dovoljno je patila i ridala, dosta su po njoj srali, ne da joj se to više trpjeti. Starci, rodbina, ekipa iz škole, s faksa, prolaznici, svaka jebena nadrkana budala uvijek je baš njoj imala nešto za reći. Te šta se držiš tako pogrbljeno, šta se ne ispraviš, zašto si uvijek u hlačama, opet si se ošišala prekratko, izgledaš ko muško, a imaš tako lijepu kosu.
„Ma ej, pomalo“, rekla je sebi na glas. Nema sada koristi od ove histerije, dosta s tim.
Pitala se odakle zapravo dolazi ta tjeskoba koja joj za vrat zajaši svake nedjelje popodne, kad Rada ode svojima na obiteljski ručak. Imala je lijepih 15 godina da se navikne na izbivanje svojih djevojaka nedjeljom. Skoro sve one imale su familije kojima su s manje ili više žara odlazile u posjet vikendom. Nakon buđenja i zajedničkog doručka ostavljale bi je samu, a ona bi onda baš kao danas počinjala razmišljati o svemu što joj nedostaje.
Uzmi knjigu, pogledaj neki film ili seriju, meditiraj, operi prozore, depiliraj bedra, postoji bezbroj načina da kvalitetno ubiješ tih nekoliko sati između podneva i šestice. Sve je to bajala u sebi dok ju je polagano ipak hvatao san…
…u kojem po žestokom pljusku hoda ulicom nekog nepoznatog grada. Hladna kiša natapa joj tanku pamučnu košulju. Traži zaklon, ali sve su kuće opkoljene visokim ogradama i nigdje nema žive duše. Odjednom, pred nekom dvokatnicom ugleda Radu kako se smiješi i maše joj. „Stigla si“, govori, a ona ju pokuša zagrliti. Rada oprezno presretne njene ruke i nježno ih spusti. „Zašto“, zausti, no nema vremena nastaviti jer ona otvara vrata i uvodi je u prostran hodnik u kojem su obješene uglavnom muške jakne i kaputi. Intenzivan miris goveđe juhe pojačava se kako napreduju niz hodnik i ulaze u veliku kuhinju. Tamo je dočeka graja četvorice muškaraca koji sjede za velikim drvenim stolom na kojemu su postavljeni tanjuri, pribor za jelo i ubrusi. Nijedan od njih je ne pozdravlja, kao da je nevidljiva. Starija žena reže debele šnite kruha na radnoj plohi i kimne joj. Rada joj prstom pokazuje na prazno mjesto, pored mlađeg muškarca koji jedini ne sudjeluje u razgovoru već bulji u mobitel. Sjeda za stol mokra i prožima je nesnosan sram, ne usudi se zatražiti suhu odjeću, Rada je sva nekako čudna i distancirana, ponaša se prema njoj kao da nisu… Radina majka donosi veliku zdjelu s juhom i svima puni tanjure. Bezuspješno se trudi uhvatiti Radin pogled, ali ona posvećeno pilji u svoju juhu. Ne kuže tko sam, zaključi, pa da, oni ni ne znaju za nju, misle da sam njezina cimerica, sjeti se.
Nitko ne počinje jesti sve dok majka ne posluži Radinog brata. Ona dobije posljednja. Zagrabi žlicu juhe i tada osjeti da je teška, kao od najtežeg čelika. S mukom je pokušava prinijeti ustima i ne uspijeva, zalije se toplom juhom po košulji. U tom trenutku razgovor za stolom naglo prestaje, konačno je svi ti muškarci zamjećuju i zure u nju, ali Rada i dalje ne diže pogled, mirno jede kao da se ništa nije dogodilo. Posramljeno izusti „oprostite“, oni se vraćaju jelu razgovoru. S drugim zalogajem oklijeva, miješa polagano juhu tom neprijateljskom žlicom, zagrabi tek malo, odlučivši da će ovog puta biti opreznija. Ali kad zahvati juhu žlica je i dalje paklenski teška. Ruka joj podrhtava od napora, saginje glavu što više može da si skrati putanju i ponovno prosipa juhu po stolu i bradi. Srce joj lupa kao ludo i budi se. Shvaća da kroz otvoreni prozor u sobu već neko vrijeme pljušti kiša, na parketu se već nakupila poštena lokvica.
Pogledava na sat i vidi da su već skoro četiri. Još malo pa Rada dolazi doma. Ostaje ležati i razmišlja o snu. Nekad se dogodi da sanja nešto i onda se za dan dva u stvarnosti odvije vrlo sličan događaj. Dohvaća mobitel na ormariću pored sebe i gugla „sanjati žlicu“. „Ukoliko sanjate žlicu, to za vas znači sretnu i sigurnu budućnost. Neće vas mimoići sreća na poslu, u obitelji, a ni u društvu. Ukoliko sanjate srebrnu žlicu, možete očekivati poziv na neku svečanost. Ukoliko sanjate da žlicu čistite, to je već problem. Razmislite o tome kako ćete se u budućnosti ponašati prema bliskim ljudima, a posebno prema voljenoj osobi.“
Ma glupo, misli, nigdje ne piše što ako je žlica teška ili se s njom nešto neobično događa. Možda ovo ipak nije proročanski san, nego samo neka njena glupa frustracija. Odloži mobitel pored sebe i bulji u strop.
**
Rada ulazi natovarena plastičnim kutijicama. Dobro je raspoložena. Nju to ispuni nervozom.
-Ej, nemaš pojma šta su mi sve uvalili.
-Šta?
-Sad ću ti pokazat, – govori i odlaže kutije na stol –Ali, prvo moram na wc, trpim od zelenog vala.
Sjela je za stol i promatrala kutije. Uvijek je tako, kao naknadu za duševnu bol redovno dobije ostatke obiteljskog ručka. Stara to spremi za Radu, ali ona nikad ne takne ni zalogaja, sve ostavi njoj.
-Heeej, evo me – odjekne iz hodnika i Rada već ulazi u kuhinju, sjeda joj u krilo i omata ruke oko njenih ramena. Zaranja nosom u njen dekolte i tad joj se učini da njuši isti onaj miris goveđe juhe iz svog sna. Uvlači ga u nosnice nekoliko puta, da bude sigurna.
-Što radiš? Šnjofkaš me, a? Nisam danas stigla do ljubavnice, na poslovnom putu je- nasmije se Rada i promeškolji se na njenim koljenima.
To je njihova stara šala s izmišljenom ljubavnicom koju Rada tajno posjećuje, izlizana je, ali njima uvijek zabavna. Jedino što ona danas za nju nije raspoložena.
-Kaj je, mali, što ti je danas?
-Ma niš – kaže i opet spusti glavu. -Teška si mi, morat ćeš sići.
-Pa što ne vičeš… Obdžerala sam se opet doma, stara je radila pohane bukovače, mariniranu indijsku piletinu, a na kraju.. ali op, op, neću ti sad sve izdat, od svega toga imaš tu, govori, hvata prvu kutijicu i podiže poklopac s unutarnje strane orošen sitnim kapljicama.
-Hoćeš odma jest?
-Može.
-Evo, stavit ću ti grijat juhu.
-Od čega je?
-Fina goveđa, bistra, znaš da stara to spremi ko iz bajke – govori dok u lončić pažljivo ulijeva žućkastu tekućinu.
-Sanjala sam da su me tvoji pozvali na ručak.
-Ohoho, i kako je bilo? – kaže i pali štednjak.
-Traumatično, živi jebeni košmar.
Rada se okrene i zblenuto je pogleda.
-Zajebavaš?
-Ne. Bio je tvoj stari, brat, još neka dva lika i stara. Jela sam juhu, zapravo pokušavala jesti. Istu tu, garant. Prilazi štednjaku, iz Radinih ruku uzima žlicu i odvagne je u dlanu.
-Normalna je.
-Pa da, zašto ne bi bila?! – čudi se Rada zureći u žlicu koju je držala u ruci.
-Ta u snu je bila teška ko sam vrag – kaže, zagrabi u još mlaku juhu i prinese je ustima.
-Fina je.
-Pa da, a što je u tome loše?
-Niš, odgovori i vrati se za stol. Rada je došla za njom i sjela joj sučelice.
-Dobro, oćeš mi na kraju objasnit što si točno sanjala?
-Okej – kaže, sjedne za kuhinjski stol i noge podiže na drugu stolicu.
– Prvo sam hodala nekim kvartom, koji nikad u životu nisam vidila. Padao je pljusak, ja mokra do kože i odjednom vidim tebe pred nekom kućom, onako obiteljskom, dva kata, što opet nema veze s vašom zgradom koju si mi pokazala. Uvedeš me unutra, ali dosta se hladno ponašaš prema meni…
-Kako?
-Ono, ja te idem zagrlit, ti mi makneš ruke.
-Mhm.
-Onda banemo u kuhinju u kojoj sjede sve neki muškarci, a tvoja stara završava ručak. Ona me jedina nekako pozdravi, nitko drugi me uopće ne registrira, ko da sam duh jebeni. Natjeraš me da sjedim skroz daleko od tebe, kraj tvog brata, pretpostavljam, makar taj mali uopće ne sliči na njega, ali u snu je on taj. Poslužuje se juha, a je dobijem zadnja, kužiš?
-Kužim, samo mi nije jasno…
-Čekaj, nisam gotova!
Rada ušuti i zapilji se negdje iznad njene glave.
-Krenem jest tu juhu i uopće ne mogu podignut žlicu koliko je teška, upirem iz sve snage, crkavam, ali ne ide, zalijevam se par puta po robi koja je ionako mokra i onda me odjednom svi skuže i bulje u mene. Svi, ali ne i ti! Probam opet, i opet isto sranje i tu se probudim.
Čekala je da Rada nešto kaže, ali ona ju je samo zatravljeno gledala.
-I što kažeš na san, jel da da je divan?
-Cinična si – razočarano će Rada.
-Jesam, to bar mogu.
Nastupila je tišina, radovala joj se, bila je sve umornija.
-Ljubavi, zašto ja imam osjećaj da se ti opet zbog toga ljutiš na mene? – rekla je Rada pomirljivo.
Zastala je i uspravila se.
-Ne mogu vjerovat da me to pitaš!
-Zašto?
-Zašto!? E ubiću se, s kim ja živim!?
-Jel sve ovo zato što sam opet bila kod staraca? Jer ako je… – podigne se na noge i povisi glas – stvarno nije fer da ti po milijunti put moram objašnjavat istu stvar.
– Ne trebaš, nisam glupa, rekla je uvrijeđeno.
– Lako je tebi govorit, tvoji su 412 kilometara dalje odavde, kužiš. Nije isto!
– Nije, jer ja sam se svojski potrudila da slobodno raspolažem svojim vremenom.
Rada je duboko uzdahnula i jednim potezom zgulila gumicu s kose i raspustila rep.
-Gle, sad si stvarno otišla daleko – rekla je i bacila gumicu na stol.
-Ajmo ovako, dokad ću ja za tvoje starce bit prijateljica, kolegica s posla, cimerica?!
-Kakvo je to pitanje?
-Pitanje na koje već tri godine čekam odgovor.
Rada je dlanom gladila pokrivač na kauču, kao da čisti neku samo njoj vidljivu prljavštinu.
-Nemaš strpljenja, pričaš o tome kao da je to neka birokratska pizdarija, kao da trebam odvest auto na tehnički… A nije tako jednostavno.
-Samo ti hoću reć da se stvari u tvom životu neće dogodit same od sebe. Ne da se meni više čekat tebe i tvoje autanje starcima. Sve stoji na nekom jebenom mjestu, a kao sve će se sredit. Najbolje da idemo peć kokice, gledat film s laptopa i pjevat Time Is On my Side.
Rada je stisnula usnice, kao da silom želi zauzdati puna usta riječi.
-Nema vremena i nije na našoj strani, nitko, zapamti! Šta misliš, da će neko doć, uhvatit za rukicu tvoje starce i onda im lijepo i taktički bezbolno objasnit da ti voliš žene. Daaa, vaša Rada ima djevojku s kojom živi, ali nemojte se nervirat, sve je to po zakonu, mi štitimo prava istospolnih parova, nitko im ništa ne smije.
-Daj ne karikiraj – rekla je Rada kivno. – Nisam glupa, kužim.
-Jooj Rado, ne mislim da si glupa, samo si… Ne znam.. pasivna, očekuješ da se stvari riješe same od sebe. Jebi ga, to tako ne ide.
-Ne ide ni ovako, da svako malo radiš presing. Kad god odlučim da ću počet o tome s njima, tamo se neko sranje dogodi. Netko se razboli, prokišnjava krov, upadnu u neku dramu, brat nešto sjebe. Uvijek je na tapeti nešto važnije.
-Zato što ti čekaš, stalno čekaš. I nadaš se nekoj pomoći izvana!
Zrak je zasjekao otegnuti zvuk zvona pred ulaznim vratima. Obje su se trgnule. Zvon se ponovio, nekoliko sekundi kraći, ali uporan, dajući do znanja da onaj koji zvoni ne planira odustati.
Krenula je prema vratima, polagano i tiho. Pogledala je kroz musavu špijunku, ali nije vidjela nikoga. Uvijek joj se činilo da je ta špijunka prevelika i da osoba pred vratima vidi njenu napetu šarenicu s druge strane. Odmaknula se i čekala, uho joj je proparao treći zvon. Pogledala je ponovno i vidjela pred vratima mlađeg, kratko ošišanog dečka.
-Što trebate – pitala je dovoljno glasno da je čuje.
-Siromašan sam, prodajem slike, ako ćete kupit.
Otvorila je vrata i ugledala ostatak čovjeka pred vratima – izlizani gornji dio trenirke i traperice. U rukama je držao sliku Djevice Marije u boji, A4 formata.
-Deset kuna, nije puno – rekao je i tutnuo joj papir u ruke.
Promatrala je neprirodnu svetačku pozu Marije koja drži djetešce u naručju. Izgledala je kao izmučena rodilja kojoj je svega dosta i sprema se Spasitelja umotati u derutno platno i ostaviti ga u košari pred nečijim vratima.
-Sorry, ne bi – rekla je i brzo mu vratila sliku.
Do tada prijateljski izraz lica promijenio je u ljutiti. Očito se nadao da će kupiti.
-Nemoj krivo shvatit, stvarno nisam u tom điru.
– U kojem điru, jebote, nije to nikakav đir. Student sam, nemam love, daj onda bar deset kuna!
Tada se naljutila. Brzo je zatvorila vrata i okrenula ključ u bravi.
Rada joj je prišla.
-Ej, ko je to bio, stojim tamo u dnevnoj i čekam. Mislila sam da je očitanje plina, a onda se sjetim da je nedjelja…
-Pssst! – rekla je i stavila joj dlan preko usta.
Čula je da je pozvao lift i shvatila da konačno odlazi.
-Koji idiot, jebote – rekla je, uzela Radu za ruku i odvukla je u sobu.
-Želim da nastavimo razgovor.
-Okej – Rada je tiho rekla, pa sjela na kauč.
– U čemu ja griješim?
Rada je šutjela i gledala pred sebe pogledom u kojemu je bilo umora, ali i želje da odsluša sve do kraja.
-Ljubavi, iscrpljena sam stravično, spavam po pet sati, pokušavam radit, bit s tobom koliko god mogu, otić tamo vikendom, njima to puno znači, starci su mi, shvati me…
Vrtjela je glavom i šutjela. Pitala se treba li ovdje stati. Ne može promijeniti ništa, ne može Radu natjerati da učini nešto za što još nije spremna. U glavi joj je bila još jedna pjesma prokletih Stonesa – You can’t always get what you want.
-Cijeli jebeni život bavim se autanjem. Konstantno izlazim iz jebenog ormara, riga mi se od toga. Izađi ovome, izađi onome, onda jedan kuži, njemu je to sve 5, ali drugome je frka s nekim detaljem, samo malim detaljem, ali taj detalj mu sjebava koncepciju i sve ide u pizdu materinu. I onda opet ponovo. Do kad? Možda ljubavi, možda uopće nisi ti problem, možda se meni to usrano autanje smučilo. Hoću živjet, bavit se drugim stvarima…
Rada je pokušala nešto zaustiti, ali ona je nastavila.
-I u pravu si, nemam strpljenja! Ne više.
Tu je stala i više nije govorila.
Rada joj je prišla i zagrlila je. Nije imala snage išta više reći, tražila je neku sasvim malu utjehu, rečenicu za koju bi se obje mogle uhvatiti, kao za slamku. Ništa nije dolazilo, čuo se samo cvilež tramvaja s raskršća pored njihove zgrade.
Iz zbirke “O ljubavi, batinama i revoluciji”, Sandorf, 2016.
Fotografija: Ana Opalić