TAMO GDJE JE SVE PO MOM
Nekoć davno, u malom mjestu odakle potječem i u kojemu se i danas nalaze kodirani svi moji strahovi i noćne more, bila sam djevojčica koja je odlučila pisati. Malo se čega tako jasno sjećam kao slike kako čučim uplakana ispod stola u tinelu i držeći se za koljena kujem strašni plan: pisat ću i pokazat ću im!
Što je vrijeme prolazilo sve više mi se priviđalo oslobođenje koje će iz tog pisanja doći kada jednom budem za sebe mogla reći da sam pisac. Kako će to biti, ajme šta će to bit dobro, govorila sam zaneseno u sebi i maštala, a na javi opako radila na ostvarenju tog plana.
Lažem, tako ću sebi govoriti tek koju godinu kasnije. Još je rano, sada sam još uvijek samo musavo žensko dite koje mater svako lito škarta na škoj i kojemu sad cilo tilo trese želja za osvetom. I koje odlučuje pisati, ali još uvijek nema pojma što to točno znači u velikom, ozbiljnom svijetu.
Tek sam na početku svoje pravedničke misije: ljeto je i godina je 1981. Imam sedam godina, na jesen ću krenuti u prvi razred osnovne škole Veljko Vlahović u Splitu.
To popodne dobila sam prve velike batine od barbe. Ne samo udarac po obrazu – trisku ili u barbinom slučaju trisketinu jer barba zbog veličine svog dlana nije u stanju dati običnu trisku, o tome filozofiram dvadeset godina kasnije dok nekome (ili možda samoj sebi) prepričavam zgode iz djetinjstva.
**
Barba je došao s posla ljut. Baba mi je ispod glasa rekla „Jidan je, muči“. Najčešće ga sretne ispred kuće, na cesti ili ispred vrata, pa me dođe upozoriti dok još nije ni ušao. Čujem kako psuje na sav glas zato što škripi korta: nismo se sjetile podmazat je, sve mora on sam, oštija! Crven je u licu i znojan, vruće je, malo je prije podneva. Lupa pred sobom u sve što mu se nađe pod nogama, slučajno zapne o babin pitar vrškom cipele i to je opet povod da ispali novi red beštimji. Ja se trudim skloniti negdje, ali nekako mu se uvijek nađem na putu. Ako me i ne vidi, zove me, dere se moje ime, nemam šanse sakriti se od njega, moram se odazvati jer ne odustaje. Izlazim iz tinela na dvor.
„Hodi ovamo. Oli si gluha?“
„Vazmi ovo i odnesi u turčina. Ala, bržje!“
U ruke mi tutne dvije plastične kese, teške su i skoro mi ispadaju.
„Za kurbu gudu, nemoj to razbit“, vikne.
Nosim ih i odlažem u turčin, on hoda za mnom.
„Movi se, hoća, va da mi pomožeš oprat se!“, govori, dok mu baba donosi ručnik koji prebacuje preko ramena.
Barba je u nekoliko koraka već na drugom kraju dvora, tamo je u metalnom siću već spremna voda iz gustirne koju mu pomalo točim u dlanove. Nervozno i brzo trlja ruke ogromnim komadom žutog sapuna, moram polagano nalijevati vodu i truditi se da ne izlijem previše. Voda je na otoku skupa, na to me on i baba podsjećaju svaki dan. Umiva se, kapljice prljave vode s njegovog lica prskaju po meni. Gadi mi se to, ali ne smijem pokazati jer će reći da se „ope činin ka gospoja gujica!”.
Odlazim u kuhinju i sjedam za trpezu, na svoje mjesto: drvenu klupu uza zid. Baba je preko puta, on na čelu stola. Nakašljava se glasno dva puta.
Baba donosi lonac s orzom i vadi u tanjure. Barba opet reži. „Za pasa gujca, onega Tinota, ope je osti sve obitilice u vrtlu od hotela i išaća, imberlanega čovika.“ Prepričava dalje cijeli taj slučaj s rečenim Tinotom i grabi žlicom orzo.
„Vrilo je, osti malo da se ohladi“, kaže mu baba.
„Pusti me, gladan san kako pas“, odvraća i počinje jesti. Miješam orzo u pijatu i pušem da se brže ohladi. Odjedanput barba stane i podigne žlicu, gleda je.
„Kakva je ovo zlica, ma’?“, govori i gleda u mene. Barba ne voli plitke, nove žlice. Draže su mu stare, iako izlizane, oble su i dublje i u njih više stane kad zahvatiš u pijat. Jedino što nam je takvih ostalo još sam nekoliko i ja često moram izvrnuti cijeli škafet da nađem jednu takvu. On nema vremena jesti plitkim žlicima, uvijek mu je priša. Toliko je toga što još mora napraviti u kući. Mi smo ženske i to ne znamo.
Baba se diže i odlazi prema ladici s beštekom, vadi jednu staru žlicu i pruža mu je.
„Ovu si mi ti stila, sad se ona mora dizat zaradi tebe“, kaže i gurne žlicu prema meni. „Jadno je teško učinit alavija. Najlagje je listat romane po cili dan i činit gluposti po dvoru.“
To misli na moj pokušaj sađenja cvijeća i bosiljka. Više mi je puta zabranio da se igram s pitarima i zemljom, ali ja to činim da on ne vidi, poslije istresem zemlju nazad u vrtal, metlicom od pruća pometem tragove zemlje s poda, a prazni pitar gurnem ispod stola u konobi, u mrak gdje stoje kante sa slanim srdelama.
Izgubila sam tek, prevrćem orzo po tanjuru, grizem fetu kruha i jedva prožvačem, pa progutam. Osjetim kako mi neprožvakani zalogaj polako kliz niz grlo i grebe mi kičmu. Najradije bih se digla i otišla, ali znam da ne smijem.
„Šta ne jiš?“, zaviče na mene. „Oli si opet žerala paštetu i parizer pri obida?“.
„Nisan“, kažem i stavim u usta punu žlicu orza koji je još prevruć, pa pola zalogaja ispljunem natrag u žlicu. „Ni se još ohladilo“, dodam i pogledam ga.
“Ala, dosta je više govorenja, muči i ji! Nemoj da ti petan jednu!“
Baba me pogleda, vidim kako joj oči bljeskaju. Osjetim kako mi se vrućina penje u glavu.
“Nisan ništa krivo učinila danas, sve san babi pomogla dok je varila orzo, pomela san dvor i odnila kokošama…”, nabrajam i dižem se s trpeze.
“Je, Ante moj, sve mi je lipo pomogla…”, potvrdi baba, ali barba je prekine.
“Za pasa guca, sedi kako bog zapovida. Izi to šta ti je u pijatu!”
“Neću”, kažem i napravim nekoliko koraka da ga zaobiđem i izađem iz tinela.
Doleti mi pljuska. Baba skoči i primi ga za rukav.
“Nelice moja, ala sedi, poslušaj barbu”.
“Neću poslušat!”, viknem joj, ali gledam u njega.
Onda protrčim između kredence i barbine stolice, hoću doći do korte i pobjeći na cestu, pa onda skroz dole do rive gdje staje trajekt. Ali barba dotrči do mene, prije nego stignem do korte. Trese me za ramena i daje mi triske. Izvuče kaiš s pasa, pa me s njim tuče po nogama. Viče: “Jebenti kurbu gudu, tin ćeš meni odgovarat”. Ruke držim na glavi i preko lica, zvala bi babu upomoć, ali nemam kad, njegove su ruke teške i brze, a kad zamahne kaišem, čini mi se da mi sva koža gori tamo gdje udari, jedva hvatam zrak. Odjednom stane, i ja tad ugledam babu iza njega, nešto mu govori. Ne čujem što, meni u glavi šumi i bubnja u isto vrijeme, kao kad vrtim onaj kolut od radija, dok tražim stanicu.
Barba me ostavlja i odlazi. Cijelo tijelo mi bridi. Baba me hoće zagrliti, ali ja joj bježim. Odlazim u dnevni boravak i zalupim vratima. Tamo se uvučem ispod stola. Tavaja od stola je malo duža i čini da je tu ugodni polumrak. Sad kad sam sama počinjem plakati. Grcam u suzama i brišem se dlanovima, a onda ih tako mokre tarem o majicu.
**
Ako sam malo podignem glavu – vrhom tjemena tiskam dasku stola i on se skoro nadiže. Već sam prevelika da sjedim ispod stola, ali nekako sam se uvukla, odlučna da tamo stojim neko vrijeme, koliko god ja budem htjela. Pokušavam smiriti disanje, pronaći najudobniji položaj. Tu ću neko vrijeme ostati. Koliko izdržim. U tom je trenutku taj kvadrat prostora ispod drvenog stola u tinelu moja kula i puškarnica. Mjesto u koje može stati samo taj jedan čovjek, ranjen, ali bijesan, sam protiv svih.
Baba dođe sjesti na kauč ispred mene, uzme nešto u ruke i prevrće, priča sama sa sobom. Slušam je tek na pola uha, gledam u njezine crne kožne šlape i mršave noge s mlohavom kožom. Govori poluglasno, niže riječi. Ne zanima me što govori, čula sam ih toliko puta ranije. Petnaest ili dvadeset godina kasnije, znati ću da je ta rijeka riječi njezin način da se nosi sa situacijom. Ali tada babin glas mi je čudan, podsjeća me na stare žene koje sam vidjela u jednoj seriji što je pokazuju na televiziji iza Dnevnika, u njoj te žene kao da plaču dok govore. Ali ne plaču za stvarno, samo govore čudnim glasom kao da jauču, svaka priča nešto svoje, a opet slično i u isto vrijeme. Kao da razgovaraju s duhovima koje samo one vide. Ne razumijem zašto nikako ne prestaju, brzo mi postane neugodno to slušati i ako sam sama kući. Mijenjam program, pritišćem onaj jedan botun na televiziji što me mama naučila. Mučno mi je zato i to babino brojanje na kauču, htjela bih da je sada nema u tinelu, da mogu biti na miru.
U jednom trenutku zašuti i duboko uzdahne. „Hodi ovamo“, zove me i lupka dlanom po otomanu sa svoje desne strane. „Ala hodi, sedi tun. Češjat ću te po glavi kako najvoliš“.
I dalje se pravim da je ne vidim i ne čujem, koncentriram se na zvuk kazaljke na zidnom satu. Doći ću tek za neko vrijeme, kad me od čučanja počnu boljeti koljena. Prvo ću otići preko dvora u banj, i tamo ću se umiti i popišati. Vratit ću se u tinel, sjesti ću pored nje i staviti joj glavu u krilo, a ona će me cijelo popodne maziti. Neće otići oprati suđe, odnijeti ostatke ručka kokošima, ništa od onoga što u to doba dana inače čini. Baba će tada izvući neke zanimljive priče, koje do tada nisam čula. Pričat će, a ja ću je tu i tamo nešto upitati. U kuću će se pomalo uvući naša stara rutina.
Sutra ću se opet svega sjetiti, nakon što se probudim i po rukama i nogama vidim crvene crte od kaiša. Izgledaju kao zrnca pijeska u kojemu trebam vidjeti neki znak, prije nego valovi u suton ne pobrišu tragove.
Baba će tog jutra doći iz spize i iz borše izvaditi paketić: u njemu će umotana u tanki bijeli papir stajati plastična kutijica s nekom žutom masti. Poslije ručka će mi u kamari s tim namazati zacrvenjela mjesta. „Da bržje projdu, i da te manje peče“, reći će.
Barba će me idućih dana zaobilaziti, obraćat će mi se samo kad je najnužnije. Neću ga gledati u oči, ne iz straha, osjećaj gađenja prema njemu bit će snažniji od svega što sam do tada osjetila u mom sedam godina dugom životu. Na trpezu će pribor za ručak redovno stavljati baba, ja ću do daljnjega biti oslobođena tog zadatka. Umjesto toga, puštat će me da svake večeri, kad vrućina padne, zalijevam vrt tankom crnom gumom. Naučit će me kako da držim gumu nisko ili da je samo pustim pored stabljika pamedora, krastavaca i tikvica, dok se zemlja oko njih ne natopi vodom. S vremenom će me u vrt slati i s plastičnim kajinom, u koji ću stavljati zrele plodove koje uberem.
Kad me netko od prolaznika i susjeda vidi kako radim u vrtlu, pravim se da ih ne vidim, toliko udubljeno rujem po gustom lišću stabljike tikvica. Taj je grm toliko gust da jedva vidim svjetlo zelene tikvice koje su taman spremne za branje, još nisu – kako baba kaže – „priresle“. Naberem koliko god mogu nosit i trčim preko ceste, otvaram laktom kortu i nosim pun kajin u kuhinju.
Sritan sam, ja sam opet dječak koji je učini pravu stvar – pomoga san babi. Dobar san i jak. Boji od barbe. I pametniji.
**
Barbine batine moj su tečaj profesionalne orijentacije, od tog se dana, musava i srdita, kalim u zanimanju osvetnice perom. Deset godina kasnije neće me mučiti dvojbe o odabiru fakulteta, kao mnoge moje vršnjake. Školska knjižnica bit će moj dnevni boravak, dolazit ću u nju svaki dan i dosađivati pitanjima gospođama koje tamo rade. S jednom od njih ću se i sprijateljiti, ona će me pravdati kad budem bježala sa satova dosadnih stručnih predmeta. Tražit ću knjige o nesretnima i tužnima. Gurat ću ih u torbu uzbuđeno, a ona će me pitati o lektiri koju tih dana čitamo. Nešto ću reći, a nešto prešutjeti. Govorit ću o onome što meni odgovara: o Maksimu Gorkome, romanima Petra Šegedina, dramama Marijana Matkovića, pjesmama Tonćija Petrasova Marovića koje ne razumijem, ali čitam ih iznova i iznova, sve dok kroz stihove ne prokopam krivudavi put u neki svijet koji je samo moj i u koji ova familija nikada neće nogom kročiti. Tamo sam sigurna od njih, mislim tada, ali još ne znam koliko griješim.
Fotografija: Martina Šalov
