izlet
čežnja je izlet,
s kojega se vraćam praznih ruku,
a obećah rukovet poljskog cvijeća za baku,
endemskog kukca za tatu,
bivolje kiselo mlijeko za mamu
i vječnih šest godina samoj sebi…
čežnja je neprestano vraćanje u veliko trnovo,
među uličice, kaldrmu,
među mačke i starice zakukuljene u hladu,
među trošnost, prolaznost…
čežnja je odgođena propast,
zvuk mobitela na vibraciji,
dozivanje boga u 3:45,
svi gradovi koje sam vidjela po kiši,
ti i
tvoj glas
i ludosti koje si nismo priznali…
u srpnju, zar ne, putujemo skupa,
zar ne, obećao si, više me puta podsjetio,
ti si lijepa, hajdemo, rekao si,
u srpnju, a možda i ranije,
ti
i tvoj glas
zakašnjeli video poziv
i izlet s kojega se uvijek vraćam
praznih ruku.
kao da se nije ni dogodilo
leći ću uza te
bez ijedne zamjerke
od neki dan, prekjučer, lani,
obećajem.
leći ću uza te,
stropoštati se na postelju
kao ljenjivi morski lav,
otupjela od bezritmičnog življenja
između save i save,
između dva grada,
jednog čudovišno nabujalog
i drugog antički zamrlog,
između riječi, redaka,
između, poput vrelog kruha, gnjecave sintakse.
leći ću uza te
odano,
vjerno,
samourušavajući se.
ostavit ću za sobom kandže,
sve valute i stare putne karte,
izbušenu putovnicu kojoj je istekao rok,
samonapomene za samoživot.
leći ću uza te,
ugasiti svijet i glasove,
između toga
odahnuti
kao da se nikad ništa nije ni dogodilo.
čitatelj
u novčaniku držiš sliku sveca.
mijenjaš zemlje,
ali glas ti uvijek ostaje isti.
ja računam da će me svaka
naredna čaša vode izbaviti.
jutra začinjavam
tako što ti pridajem određene geste,
oblikujem osmijehe.
ti vjeruješ slici sveca.
i mene su tako učili:
kada te iznevjere ljudi,
pogledaj plastične suze ožalošćene gospe,
sklopi oči i ruke.
zato,
puštam snimku tvoga glasa,
da remeti tišinu,
da me podsjeti
da ipak postoje
tužniji ljudi
od onih kipova smrznutih pogleda.
u tvom glasu se zrcale
sve njihove poteškoće,
demoni što ih vuku po dnu,
zamagljene figure djetinjstva
i odmazde vremena.
pronalazim utočište
u svakom tvom udahu.
približavam ti se slušajući
trzaje u riječima…
u novčaniku držiš sliku sveca,
gospodina koji izgubljene stvari
vraća na površinu.