pritaja
stavit ću te na najvišu policu,
a prije toga ću marljivo
svezati svilenu traku
oko tvoga torza,
napraviti dvostruki čvor,
provjeriti čvrstoću mašne.
– ti si sada kamen,
koji je u mom dvorištu
mogao nauditi kosaču.
svjetlo me više ne okrzne
kao u tvojoj sobi.
sada se moja soba smrači
skupa s naoblakom mog
popodnevnog raspoloženja.
propuštam zagreb,
prosvjede, novu postavu
uličnih svirača, otvorene
rane na tramvajskim
tračnicama.
pričaj mi ponovo
o rodopskim selima,
o babama, njihovim
kućama, pričaj mi
kako si u rodopskom
selu
čovjek,
sretan
i da se nećeš vratiti
praznih ruku,
već sa ružinim slatkom,
elenskim medom.
pričaj mi
o svakom zaboravljenom
dijalektu, glazbenom
instrumentu,
o ašiku…
ti si sada kamen
sa svilenom trakom.
ne želim te spustiti
u zemlju.
zato, protežem se
na nožnim prstima
da bih te stavila
daleko od sebe,
na goljam perelik
svoje usijane tuge.
ne želim te ispustiti,
moj najtvrđi rahatlokume.
