1.
zagreb je već tjedan dana nepomično tijelo,
suspregnuta sila.
prigrlio je grafite kao javno izložene sms poruke,
pukotine kao postmodernističke ornamente
na austrougarskim fasadama.
noću prebrojava tramvaje, bilježi njihove smjene, procese, disanje
dok u njihovu spavalištu vlada muk.
i tako svakoga dana,
sve dok konačno ne zaspi
među ogoljenim drijemajućim tramvajima.
oni su njegovo gorivo, tablete za koncentraciju,
energetsko piće prije ispita.
i kada ne mrda,
oni ga povlače, vuku, guraju.
2.
zagrebu fali birtija gdje je na repertoaru
danonoćna silvana, prave cigarete i domaća rakija.
zagrebu fali odmak od finjaka,
ples na stolu,
udarac u glavu,
izvitoperena sofija,
kašika u ajvaru,
zapijanje s beogradom,
trovanje hranom,
ljubakanje s ljubljanom,
mirenje sa sarajevom,
turski čaj sa skopjem,
pucanj u nebo,
cary grant i njegov vražji pogled,
novi sad skupa sa georgijem gospodinovim,
ljeta
ljeta
ljeta
i more na dnu ulice kao temperaturni pričin
jer tada je sam
i cijeli
i smije se zavaravati kako ima mnogo prijatelja,
ispunjen život,
fejsbuk prosvjede s najviše zainteresiranih,
uštimane ulične glazbenike,
cjelovit kulturni sadržaj
i rijeku, kao najslađu ljubavnicu.
3.
zagreb je sjeban frajer
koji ne reciklira smeće,
svaku pitu naziva burekom,
svaki zastoj hodočašćem,
svaku razbijenu njušku posvetom.
zagreb bi da je beč,
mozartova kuglica
u ustima gastarbajtera
poslije aftera koncerta jelene karleuše,
zagreb je dost’ čudan lik
koji tjedan dana sere
da nema para, nema što za obući,
nema gdje izaći, da nema s kime zapiti pošteno,
da ne zna kako naći ljubav na tinderu,
biti dobar drug s bivšom.