Trepavica mi je zapela u oku i nikako je nisam mogla izvaditi. Imala sam dva izbora: nekontrolirano treptati lijevim okom kao budala ili je pokušati iskopati iz oka vršcima prstiju. Odlučila sam se za potonje; budući da sam bila u tramvaju činilo mi se to kao manja sramota. Bacila sam se na posao. Taman kad bih napokon napipala trepavicu, ona bi skliznula natrag ispod kapka. Ta je paklena igra trajala dobrih deset minuta. Inače bih odustala i pričekala da mi se oko privikne na lagano bockanje, no ne i ovaj put. Nije me moglo smesti ni nervozno, upozoravajuće kašljucanje starije gospođe koja je stajala pokraj mog sjedala. Kopala sam po oku, prstom zadirala u kapak, gurala očnu jabučicu. Napokon sam ušla toliko duboko da sam napipala čitavu trepavicu, odlučnim je pokretom zgrabila i izvadila. Prekasno sam shvatila da ono što sam izvadila nije bila trepavica. Na prstima mi se umjesto malene dlake nalazila očna jabučica. U paraliziranu šoku drugom sam rukom dodirnula zakoniti dom te očne jabučice, koji definitivno nije bio moj dlan. Pod prstima sam osjetila praznu očnu duplju, koja je bila iznenađujuće suha. Zbunilo me potpuno odsustvo krvi i boli. Odbjeglo me oko podrugljivo gledalo sa vlastitog dlana. A zatim je, kao za inat, iskliznulo i otkotrljalo se u drugi dio tramvaja. Kao da nikad nije ni bilo moje.
S onim jednim preostalim okom pogledala sam ljude oko sebe. Nitko nije ništa primijetio. Dapače, gospođa koja se meškoljila pored mene napokon mi se obratila: “Gospodična, bi se mogli ustati starijima od sebe?” “Jeste li vidjeli gdje se otkotrljalo moje oko?” upitala sam ošamućeno. Zbunjeno me pogledala, a zatim počela odmahivati glavom.
“Vi mladi i vaše droge, ne ‘mreš verovat’!” Zaustila sam da nešto kažem, ali otišla je od mene
kao da sam beznadan slučaj. Pa nisam ja kriva što mi je ispalo oko.
Na sljedećoj je stanici ušla cura koju sam znala s faksa. Veselo mi se nasmiješila i razgovarale smo nekoliko minuta. Pohvalila me kako dobro izgledam. “Izgledam još bolje s oba oka”, odgovorila sam, na što me pogledala kao da sam luda i rekla da izlazi na sljedećoj stanici.
U tom sam trenutku vidjela mračnu, markantnu figuru kako mi prilazi. Muškarac u crnom kaputu smiješio mi se kao da samo on i ja znamo što se zaista događa.
“Vjerujem da je ovo tvoje”, rekao je i pružio mi ruku u kojoj je nešto držao. Kad je rastvorio dlan, u njemu sam ugledala svoje odbjeglo oko. Preplavio me val olakšanja.
“Boli li te?” upitao me izvinuvši crne obrve. Počela sam kimati glavom, na rubu suza.
“A zamisli tek kako će te sad boljeti”, izgovorio je mirnim glasom, sa zloslutnim cerekom na usnama. Nisam se ni uspjela snaći, a on je već jakim stiskom dlana zgnječio moje oko, ravno iznad moga krila. Vrisnula sam od prodorne boli, i iz moje je duplje počela šikljati krv koja se, našavši put u moje krilo, pomiješala sa sluzi moga zgnječenog oka u vrtlogu jeze.
Zadovoljno se osmjehnuo, okrenuo i otišao do vrata tramvaja.
Ljudi su se zaprepašteno sjatili oko mene – neki s maramicama, neki s riječima utjehe i umirenja, a jedan od njih je predložio da me se odvede na hitnu. Napokon su primijetili da je moje oko stradalo. Ali sad je već bilo kasno.
U magli suza i krvi vidjela sam ga kako izlazi iz tramvaja.
Pogledao me, nasmijao se i pljesnuo rukama. Odjednom mi se pogled razbistrio. Ljudi su se ošamućeno i bez riječi vratili svojim mjestima.
Dlanom sam prešla preko svoje lijeve očne duplje. Više nije zjapila prazna.
