PLAŽA
Odakle ti, rekao je djevojci koja ima lice tamno
poput ugljena i kosu svijetlosmeđu.
S plaže, rekla je ona.
Drveće se zanjihalo, trava zamirisala.
Ali gdje je tu, u tom zelenilu plaža, voda?
Ona je zastala još dva-tri trena i rekla da uskoro
odlazi na more i da je duga sezona.
Radi svašta, nosi žice i svira, majstorica rasvjete i iluzije,
dugokosa vila koja se danima sunča na mjestima,
koja ne postoje.
Crno lice i nehajni pokret, cika djece usred malog grada
i žena koja stoji i čeka: još je na ledu i samo je čudo može spasiti.
Okolo su Levijatani i bezbroj mora i jezera i ništa se u njima ne zbiva
osim strepnje: kuće odlaze u nepovrat i iz tvrdog tla izbija voda, vruća
kao lava i mjesta gdje leže polegnuta tijela, samo se još
više umnožavaju. Sezone na obali traju do jeseni, a tada
lica blijede i žene se opet vraćaju na mjesta,
koja kao i da ne postoje.
