s tobom bih opet obrasla u školjke
Apoksiomene,
hajmo natrag pod more, u izolaciju, sami.
s tobom bih opet obrasla u školjke,
zabila glavu u pijesak kraj Velih Orjula.
dvije hiljade godina snivao si strpljiv,
bez ambicije da ikog spasiš,
ležao, a da nisi čekao, samo te milovao fluid.
utišan, s rukama u kretanju, kao da traže svetište:
možda si vježbao tai chi, terapiju pokretom,
pa se iznova čistiš nevidljivim strigilom od znoja, prašine i ulja.
Apoksiomene, tako si gladak, ispoliran,
u pukotinama nahranjen smolom.
razmakni zaboga ruke, da vidim taj mali lijepi penis,
obrise prepona, prostor između,
rectus femoris.
sad si u muzeju, ogolio, bez krpe oko skuta,
s lijevim koljenom u mekom iskoraku,
brončani nudist, za tebe se plaća ulaznica.
ljeto je, dragi, bit ću iskrena,
živciraju me turisti koji te gledaju za male pare.
na postolju stojiš uspravan,
u savršenoj antičkoj statici,
a znamo da je stabilnost precijenjena.
Apoksiomene, mogli bismo malo odmoriti
među svjetlosnim kolonijama planktona,
umiriti se u siesti,
zaspati u vlatima posidonije.
jednom u desetljeće neka nas malo pomakne more
kad pregolemi tankeri poremete struje ploveći za Trst,
kad iz zagubljene dionice vremena
izroni tvoj rimski brod s kojeg su te gurnuli u oluju.
nikada nisi stigao u Akvilej, Ravenu,
sasvim je prirodno da kadkad zbog toga
zadrhtiš sjetan.
u muzeju danas ti si Apoksiomene roba.
tvoja metalna stegna, voćne usnice dječaka
za grupni ticket prodaju na popustu.
hajmo što prije dolje, u izolaciju, sami.
s tobom bih opet obrasla u školjke,
među periske, otoke i hridi,
da nas od svega izliječi tišina.
