Suncokret
trideset i prva je nedjelja kroz godinu,
u točki kalendara odjekuje crno lice
svetoga Martina de Porrea,
donosi studen i kišu.
u stražnje sobe s nepoznatih planina
izmišljen vjetar silazi,
prazan rasjed postaje ljubičast,
noć se nemoćna predaje tinti.
moja je rana narcisoidna,
kao cvijet suncokreta glavu stalno izvija
prema vrelim izvorima svjetlosti
Mjesec
trideset i prva je nedjelja kroz godinu,
u zoru postaje još hladnije,
san pritajen čeka u hrapavima sjenama Mjeseca.
u točki kalendara odjekuje crno lice
svetoga Martina de Porrea
kojeg su još zvali i “Martin od ljubavi”
jer je štitio osamljene, sirotinju i bolesne.
njegova majka, oslobođena panamska ropkinja,
samo se jednom iz svega srca podala
bijelom peruanskom plemiću
koji se kasnije sramio sina.
Zabrana
trideset i prva je nedjelja kroz godinu.
u skladu s tvojim realnim licem
bijelu sliku stavljam na humak s ugljenom,
odgađajući trzaj šibicom,
melankoliju sručenu u plamen.
svaki bi trenutak mogao biti
rađanje i zatvaranje ljubavi,
predah u naučenom jeziku
dječaka kojem je bio zabranjen plač.
