U tmuši bjeličaste mase koja me opkoljavala sa svih strana, presretala i stezala ljigavim pipcima mračajske hobotnice, postao sam svjestan da se nalazim u automobilu. Bio sam sam. Besprijekorno vezan pojasom za udobno sjedište sa naslonjačem za glavu, istina, malo spuštenim i povijenim unazad, za spavanje.
Žućkasta svjetlost maglenki škrto je ukazivala na uzak put načičkan igličastom kaldrmom. Konture saobraćajnih znakova, iskrivljeni kosturi bez vidljive oznake, bjeličasta stabla sa oštrim patrljcima ruku, pojavljivali su se na tren i nestajali iza automobila prije nego što bih stekao potpunu sliku viđenog.
Avetinjske opomene bivale su sve bliže kako sam automobilom ulazio u gušću maglu. Kao da ih je neko svjesno povijao prema meni dok se nisu počele zlokobno oglašavati na dotrajalom limu mog starog spačeka, ostavljajući na njemu vidne ožiljke, duž prednjih blatobrana i vrata.
Po svemu sudeći, nalazio sam se na nekom trećerazrednom seoskom putu koji su koristili samo oni kojima putokazi nisu bili ni potrebni. Zalud pokušavah u tom nestvarnom prostoru da uočim neku poznatu krivinu, stijenu, stoljetno drvo, bilo šta što bi mi moglo ukazati na predio ili mjesto puta kojim se krećem, na kom nije bilo nikoga osim magle i mene u automobilu. Ustvari, postojao sam samo ja, u nekoj vrsti amnezije, polusna, epileptičnog izleta van kontrole, ja, koji nisam znao odakle idem niti kuda, da li sam gonjen ili sam u potrazi za nečim što se još ne da ni naslutiti.
Poslije trideset tri godine kao da neko moje Ja ponovo stavlja na provjeru, ali ovoga puta meni u susret šalje, raširenih ruku, maglu, dok su to ranije bili ljudi. Nikad neću zaboraviti njihove začuđene poglede kad sam, Ja, sedmogodišnji dječak, ušao u malu periferijsku poštu, s naporom otvarajući trošna nepodmazana vrata, i sav ozaren rekao: ”Dobar dan”, na što su se svi prisutni, naprosto prenuli, i uglas rekli: ”Dobar dan, dječače”!
Ko je mogao i pomisliti da sam samo čas prije, trčeći poljanom obraslom konjogrizima povijenim od tjelašaca češljugara čija me pjesma dopratila do pošte, prvi put osjetio da postojim. Sam! Da, sam! Sve oko mene što se činilo da miriše, pjeva, pleše, čeka, bilo je mrtvo. I ona cvjetna poljana sa pticama, i ti izgubljeni, nepostojeći ljudi što su nijemo stajali u redu čekajući da ih neko čarobnim štapićem prisustva u svijesti, oživi. A taj neko bio sam Ja. Sad sam u to potpuno siguran. Kao što sam siguran u to da ne bi bilo, da nije mene, ni magle, ni automobila, ni kaldrme… Govorim čistu istinu. Kad sam rekao doviđenja i izišao iz male, memljive, pretrpane periferijske pošte, na čijem zidu se isticala velika fotografija vođe, prisutni čekači ostali su nijemi uz svoja pisamca, račune za struju i vodu, uplatnice, štedne knjižice, i to je bio čas kad su za mene postali magla. Bolje reći, splačine magle koja se kreće, opkoljava, guši mrtvilom sve što se nađe u njenoj blizini. Bili su nesvjesni da tu stoje. Da postoje. Baš kao trava. Baš kao što sam to i ja bio trenutak-dva prije na poljani dok nisam doživio rasnutak.
Danas je moja jedina želja da se zaustavim, pa čak i vratim tamo odakle sam krenuo. Ali, na mom novom nezaobilaznom putu ne pojavljuje se Svjetlonoša; kao što se pojavio u času mog rasnutka, času koji sam imenovao sa: Petnaestdopoladevetnaset!, pred čijom svjetlošću bih pao osvojen i molio za oproštaj; ili bar onaj koga sam davno uvrijedio u staroj periferijskoj pošti, misleći da nema svijesti o sebi i da sam mu upravo svojim pojavljivanjem, poput Mesije, otvorio oči za svijet koji je on po svoj prilici odveć živio potpuno i, za razliku od mene, iznutra.
Pred mojim očima je kao zanjihana vjetrom površina planinskog jezera, podrhtavala bjeličasto siva kaldrma. Nekad, a to je bilo kao juče, zanjihanu površinu vode u izmaglici što se otimala javi i miješala sa snom poredih sa čistom poezijom. Upravo na tom poetskom dijelu puta koji me vodio zaravnjenim vrhom planinskog platoa osjetio sam snažno pištanje u ušima, navalu zvukova i glasova među kojima se izdvajao brižan glas majke Zore, kao nekad sa vrata kuće:
− Nemoj ostati dugo. Čuvaj se! − a onda šapatom: − Otac ti u zoru odlazi na put. Ne smije voziti nenaspavan…
− Je li spremio i štap za pecanje? − ote mi se glasno.
Od tog časa glas majke se više nije javljao. U ušima se pojačalo pištanje kao opomena da sam ponovo bio nesmotren…
Najednom se, iz prijetećeg mračno bijelog pramenja magle koja se vukla uz tihu škripu po prednjem staklu vjetrobrana, pojaviše konture meni dragih likova prijatelja i rođaka koje sam istog časa vidio i u mjestima gdje su živjeli, začuo njihove brižne riječi pažnje i upozorenja na put kojim idem, ali rijetko ko je stigao svoju misao dovršiti do kraja, već bi ga nova grudva bjeline izbrisala sa stakla.
…Da li je to bio Jovan?! Visok, smeđ, crnook. U ruci je držao jabuku i smijao se grohotom. Potom se najednom uozbiljio. Podigao jabuku prema suncu, zaškiljio na jedno oko i lijepo se vidjelo kako se iz njenog najcrvenijeg dijela izvlači debeli rožnati crv. Crv sigurno nije znao za pentagram, simbol mudrosti, iz koga je upravo izašao na svjetlost dana iznoseći sa sobom prijatan miris nutrine. Ležao je sklupčan u udolini jabučine peteljke ne sluteći zlokoban Jovanov pogled i nepogrešivi kažiprst kao prst sudbine. Nakon radnje što se dalje podrazumijeva uz Jovanovu narav, i njegova će se žena lijepa Jelena još više prigrliti uz njega. Crv sumnje upravo je bio uništen, a sa njim i svi ti zli jezici koji su Jovanu trućali o Jeleninom nevjerstvu. Bilo kako bilo, oboje su umrli naprasno, uz opšte nezadovoljstvo komšija. Iza njih su ostale mnoge nedorečene priče. S kim je na Đurđevdan u obližnjoj brvnari Jovan zatekao lijepu Jelenu? Ili, zbog čega ga je lijepa Jelena varala kad je pokojni Jovan imao muškost koje su se žene, nakon posljednjeg kupanja, prije predaje grešnog tijela Gospodu, još dugo sjećale i uz jutarnju kafu, uzgred, pominjale? Govorili su i to da je lijepa Jelena umrla smijući se. Jovan se udavio jabukom. U stisnutoj Jovanovoj šaci koju su nakon smrti na jedvite jade otvorili pronašli su samo ogrizak. On me je i podsjetio na priču o smjernom Jovanu i lijepoj Jeleni, rasprsnuvši se kao grudva magle o prednje staklo moga automobila…
U polusvijesti pokretao sam upravljač lijevo-desno, pritiskao papuču za gas, mijenjao brzine, uključivao brisače. Nakon desetine kilometara vožnje nizbrdicom u oštrom kliskom zavoju pročitah LjNj u prolazu. To bi dovoljan razlog da se uspravim u sjedištu. Približim čelo uz samo staklo. Pritisnem do kraja papuču za gas očekujući da će se bar to nešto što se najavilo sa LjNj uskoro i pojaviti. Ili je to možda bio tek dio natpisa za mjesto koje je upravo ostalo iza mene u svojoj nedokučivoj tajanstvenosti?
Naziv LjNj, bez samoglasnika, ipak je najavljivao nekav život na ovom putu. Izražavajući istovremeno čuđenje, radost i očaj, otvorenih usta, kao što to činimo kad izgovaramo bilo koji od samoglasnika: Aaaa, Oooo, Iiii, Uuuu, Eee, vozio sam sve većom brzinom. Nada da ću stići bar u LjNj svakim se metrom pređenog puta gasila, a povećavao osjećaj nesigurnosti u vožnji, zamor u rukama, svrab konjunktivitisa u očima.
Misao da me neko goni bljesnula je na tren, tek toliko da bi me ostavila pipcima nadolazećeg straha koji su me doticali, prožimali čitavo tijelo, potom nenadno iščezavali i ponovo se javljali kad sam pomišljao da je i pomisao o bjekstvu neumjesna… Neko me goni?! Ali, zašto? Nisam znao. Nisam se mogao sjetiti bilo kakvog razloga za to. Nisam se ni s kim sudio. Nikoga nikad mrko pogledao. Živim odavno od uspomena. Jedino jednom, sjećam se, rekao sam u gradskoj skupštini Brklbrlka da je to što oni rade prodaja magle narodu. Da, baš tako sam rekao. I da je moja magla, odgovarajući im na optužbe, ako je uopšte imam, mnogo bjelja, bijela kao mrak u kome samo zvijezde mogu vidjeti put do kuće.
… Pred farovima se pojavio stric Stevan. Raščupane kose, sa prstom na ustima, davao mi je znak da ćutim. Nekoliko sekundi, koliko je ovo pojavljivanje trajalo, sjedio sam u kolima nepomičan kao panj. Glava mi više nije služila ni za šta. Nalazila se na ramenima samo da bi imale na čemu da stoje oči koje su mi značile sve. Mozak?! Šta je to mozak? Nisam u stanju da mislim. Moja glava suludo juri za očima, a ne za mojim jasnim stavovima i pogledima kao ranije. Stevana sam pitao očima. Idem li, striče, pravim putem, i da li je magla, i Tamo, ovako gusta?
− Svejedno je kojim putem ideš, Tamo, kuda si se ti zaputio. Ovdje nema nikakve magle. Magla je u tebi. Veoma si blizu cilja… Kad se uskoro razdani i tebi će biti sve jasno − reče u povjerenju Stevan sa prstom na ustima i nesta iznenada kao što se i pojavio.
Razloga za sumnju u njegovu iskrenost i dobronamjernost nisam imao. Mnoga ljudska iskustva doživio je prije nego što sam bio rođen. Jasno je da je ko zna kad prošao ovim istim putem, doživio ono što mene tek očekuje i sad, spoznavši sebe i život oko sebe, pokušava da se vrati nazad, ali znao sam da je to nemoguće s obzirom na dužinu puta iza mene i njegove pozne osamdesete godine.
Sjećajući se njegove česte izreke, ”o istini ne znam ništa, moraćete sami do nje”, odlučih da ma gdje bio zaustavim automobil. Uz napor podigoh kvaku i vrata se otvoriše. Jak, hladan vjetar gurao me natrag u automobil. Oblaci magluštine svijali su se oko mene. Glasovi znanih ljudi sada su se pomiješali sa jednoličnim radom motora u neku pobožnu jadikovku nada mnom. Dok sam lijevom rukom držao vrata da se ne zatvore, desnom sam otkopčavao šlic na pantalonama. Pomokrih se tik uz prednju gumu držeći glavu dignutu ka nebu. A nebo, koje je oduvijek zauzimalo prostor od moga lijevog do desnog uva, idući glavom u polukrug, sada se nije ni naziralo. Nedaleko iznad glave začu se rezak pisak neke ptičurine. Potom se snažnije oglasi uz moje lijevo uvo. Mlaz gustog vazduha me naprosto obori u sjedište, a neko iz mene glasno naredi:
− Vozi brže! Ne gubi vjeru! Naprijed!
LjNj je neosjetno preuzimalo volan iz mojih ruku i vozilo krenu još brže naprijed poskakujući niz padinu. Grčevito sam stiskao volan prstima, ne zato da bih upravljao njime, već da bih osjetio kakav-takav oslonac i čvrsto tlo za drhtavicu koja me cijelog obuzela. Strah da ovom putu nema kraja bivao je sve veći. To sam osjećao u dubini duše. Bio sam prepušten na milost i nemilost samome sebi, a toga osjećaja oduvijek sam se plašio. Čovjek prepušten sebi nestalan je kao voda. Uništava vlastite obale, uporišta, slijepo srljajući naprijed. A zar i ja to ne činim sve ovo vrijeme izgubljen u magli? ……………………………………………………………………………………
− Tatice! − odnekud me dozivala Peana. − Probudi se! Vani je prelijep sunčev zalazak. Povedi me u šetnju. Ali, ja ne želim do močvare?! Ima mnogo komaraca i voda zaudara na glib. Ribice me se plaše. Ni jednu rukom ne mogu da ulovim u vodi, a grickaju za prstiće nogu kao da žele da se igraju sa mnom. Tatice, zašto ribe ćute? Osjećam da nešto skrivaju od nas……………………………………………….
*
Puta konačno nema. Nebo i zemlja žive nerazdvojan život, kao sijamski blizanci. A ja sam tu samo neka vrsta dežurnog britkog noža koji mora načiniti rez između njih, razdvojiti ih, da bih sebe spasio od te fascinirajuće prirodne ljepote. Već osjećam da se ispod tajanstvenog vela magle, na kraju puta, nalazim ja sam. Ispred mene kao umorni vodič pruža se moja izlomljena sjenka. Onoga časa kad je sustignem i izjednačim se sa njom, biću najbliži sebi.
Magla se najednom podigla kao pozorišna zavjesa i preda mnom se ukazala sva u šašu, lokvanjima, lotosovim cvjetovima, bljeskajući talasićima na jutarnjem suncu, nepregledna površina močvare.
Čaplje, divlje patke, gnjurci, kormorani, rode, ptice moga djetinjstva, svaka na svoj način lepetom krila, nemuštom pjesmom, ribicom u kljunu iskazivale su pohvalu jedinstvenom božanstvu od čije milosti je zavisila njihova zvjezdana radost, Vodi.
Približavao sam im se blatnjavim putem, žutim od nepromočive kliske ilovače, a koji je dalje vodio kroz široke listove lokvanja što su bezbrižno plutali zanjihanim ogledalom. Voda je neosjetno ispunjavala prostor automobila. Po prvi put nadnesen iznad nje, nisam gledao svoj lik kako se izobličava, već kako se, mijenjajući lica, pretvara u sve. I ribe su plivajući u jatima, moje prisustvo, pozdravljale, svaki čas usnama dotičući staklo na automobilu.
U prizmi blistavih sunčevih zraka koje su se do muljevitog dna probijele kroz vodeni čestar, u času kad su se brisači sami od sebe s vodenim teretom pokrenuli, vidio sam na drugoj obali sebi drage životne saputnike zahvaljujući kojima sam, kao da sad to shvatam, ipak imao putokaze na nepoznatom gorskom, maglovitom putu.
Na živoj slici vodenih likova, svečano i nostalgično opijenih kao sa Lotrekove ulice, dominirao je Jovanov lik. U lijevoj uzdignutoj ruci prema nebu držao je najcrveniju jabuku koju sam ikad vidio, a na lancu u desnoj ruci vodio je svoju lijepu Jelenu, od čijeg se zavodljivog smijeha talasala i plodotvorna močvara. Zašto je jabuku pokazivao suncu, ne znam. Otkud tolika snaga jednoj ženi, ne znam. Ali znam da ni ovoga puta nisu bili zainteresovani za one koji ih posmatraju ili čak slijede pokušavajući da nešto značajno zaključe iz njihovog slučaja.
Stevan je oronuo. Korača sporo sa rukama na leđima. Tako je nekad hodao i u jasenovačkom logoru smrti, pokušavajući da shvati tužnu životnu situaciju u kojoj se našao. Na glavi mu stoji pijetao. Ne kukuriče. Kao da ovdje, u močvari, pijetlovi nemaju potrebu da upozoravaju na moguću opasnost. Ili su prihvatili činjenicu da njihovo kukuričuće upozorenje, i iskustvo, više nikom nisu potrebni. Kao ni mlade, ni vodu, istorija, posrnuća i greške civilizacije, ne zanimaju. Sve što misli teži da samo dođe do svoje jedinstvene životne spoznaje, pa ipak završi, kao i drugi, na ovom istom vodenom prijestolu. To je vjerovatno zato što se stara učiteljica života najčešće oglašava iza debelih dotrajalih knjiga sa mnogo navodnika i upitnika. Njene zastrašujuće bajke slušaju još samo djeca.
…Peana ima tri godine i rupice na licu. Ne može da izgovori slovo /R/ kao /r/evolucija, pa je stoga još srećna i vesela. Ona je dijete dvadeset prvog vijeka. Oslobođena je osjećanja za roditelje, naciju, otadžbinu. Vjeruje još u svoj instinkt koji se povremeno oglasi riječima: − Tatice! Probudi se! Vrijeme je za šetnju. Ali, ja neću pokraj močvare…
Načas se ukazaše lica začuđenih ljudi koje sam napustio prije pola vijeka u memljivoj periferijskoj pošti. Po svoj prilici, šalterski radnik je po prijemu mog preporučenog pisma Svjetlonoši, okrenuo pločicu sa natpisom: pauza…
Oni još ne znaju gdje se nalaze. Kao da nikada i nisu bili prisutni tamo gdje su postojali. Biti prisutan ne znači i prisustvovati. Sad mi je postalo sasvim jasno da je njih živio život, a ne oni njega, kako sam u jednom trenutku pomislio. Njihova odsutnost i zamišljenost nije imala nikakve veze sa duhovnim životom iznutra. To je bila moja najobičnija zabluda. Možda su čak i procvali konjogrizi na vjetru sabrali više duše u svoja žilava raspjevana stabaoca: AaaaauuuuuuiiiiiooooooeeeeeeaaaaaaaooooouuuuuuuiiiiiLjNjLjnjLjNjLjnjLjooooooaaaaaaaiiiiiuuuuuuuueeeeeeee…
Otac je sjedio, na obali, na malom ribarskom tronošcu, obučen u kišnu kabanicu. U rukama je čvrsto držao ribarski štap. Plovak je mirovao na vodi. Čekao je da konačno zagrize prava, zlatna ribica. Želio je da joj ispuni samo jednu želju. Da je vrati u vodu, jer on je ribar koji uživa u lovu, a ne u lovini. Voda je bila njegova inspiracija. U njenim virovima lovio je neki drugi, tajanstveni dio sebe. Lovio je zadovoljstvo.
A, majka? − zapitao sam se naglas. − Gdje je majka?
Znam! Ona ih sve drži na okupu. Svi su kod nje u gostima. Došli su na kafu, po savjet, lijepu riječ, razumijevanje. Majka je, mada se ne vidi, uvijek prisutna. Majka je sve…
Put dalje gubi svaki smisao. U potrazi za sobom njime će proći svi, i oni koji idu svojim putem, i oni koji u vjeri nekoga prate, kao i sve naše ko zna kada i zašto napuštene sjenke.
Već osjećam da ću − kad ih ugledam kako još sa nevjericom idu obalom zagledani u spokojno jato riba, u znak pozdrava i iskrene dobrodošlice − početi radosno iskakati iznad vode, uz to, loveći zajedljive komarce koji ionako nikad neće shvatiti let, kao čistu radost života, ni smrt, kao košnicu za med, konačnog dozrijevanja svijesti vodene materije…
*
… Kad sam progledao, shvatio sam da se nalazim na brisanom prostoru između dvije ili tri vatre zaraćenih vojski. „Živimo vrijeme smrti“, bilo je posljednje što sam zapisao u svoj pohabani dnevnik. Jednolično plavetnilo neba ukrašavali su plavi sitni cvjetovi visokih konjogriza koji su me skrivali od zluradih pogleda snajperista.
Čijih?
Ne znam!
Gdje su moji?
Ne znam!
Otkud sam se našao ovdje?
Ne znam!
Pokraj mene, u mojoj lokvi krvi, ležao je mrtav poskok.
Iza žbunja potkresanog snažnom rafalnom paljbom dopirao je tihi grgoljavi govor rijeke. Da li je to bila Sava, Miljacka ili Morava?! Ne znam!
Ko sam ja?!
Ne znam!
Da li sam uopšte živ?!
Ne znam!
Jedna ptica visoko kruži iznad mene. Strah me je za nesmotrenu pticu.
