Kad je shvatio da su ga sahranili živog, bilo je kasno. Šta sad i da se pojavi? Svi bi rekli da je vampir. Ko bi povjerovao mrtvacu da je živ? Nakon nekoliko dana smrti čovjek biva otpisan i u knjigama. Prežaljen u porodici. Možda još jedino vijori njegova smrtovnica na nekom deblu lipe ili oraha, mada je i za to mala mogućnost jer je uredba gradskih vlasti o zabrani isticanja takvih obavještenja godinama na snazi.
Uistinu, koga bi njegovo pojavljivanje obradovalo? Zar ljude koji su se već navikli na njegovo nepostojanje i tome prilagodili svoje živote?! A, nije ga imao ko ni žaliti. Tek nekoliko daljih rođaka koji su vjerovatno dan nakon sahrane podnijeli zahtjev za ostavinsku raspravu. Na kraju krajeva, to je sasvim razumljivo i normalno. Šta mrtvom čovjeku znače nekretnine? Počeo je da shvata i relativnost vremena. Imao ga je na pretek, pa ipak?! Šta znači vrijeme za čovjeka kome su vezane ruke? Razmišljao je o svemu, ali navalu gladi nisu mogle utoliti kišne gliste ili koja zalutala oštra travka. Razmišljanje je blagotvorno. I to o drugima, a ne o sebi. Činilo mu se da razmišljajući o drugima, u grobu, sebi produžava život.
Svako pojavljivanje zračka svjetlosti u grobnici ulivalo mu je nadu, davalo dodatnu snagu, učvršćivalo ga u vjeri da će uskoro vaskrsnuti. Taj snop laserski tanke, ali prigušene, jedva vidljive svjetlosti činio je da istog časa zaboravi na glad i iscrpljenost. Jedini pravi problem pričinjavala mu je njegova stara boljka, išijas. Sve teže se uspravljao do pravougaonog betonskog poklopca grobnice koji je sad predstavljao njegov nebeski svod, a kroz koji su se gdjegdje povremeno ukazivale ohrabrujuće svjetlosne zvjezdice. Prilazio bi im otvorenih usta i počinjao da ispija, bolje reći isisava, nektar čovječanstva, kiseonik. Sa osjećajem blagodeti svježeg vazduha i dnevne topline, raslo je uvjerenje da je stvarni život, iz koga je tako naprasno bio izmješten u podzemni svijet, još uvijek postojao i da njegova smrt nije jedna u mnoštvu zbog neke nepredvidive prirodne ili nuklearne katastrofe.
S vremena na vrijeme dobijao je neodoljivu želju da prerušen izađe van, među znance i prijatelje i čuje ono što je dobro znao, a nikada nije prihvatao da se priča o njemu. Želio je to sve više, mada ga je sam život među tim ljudima, činilo mu se, mnogo manje privlačio nego ranije. Jednom proglašen mrtvim, mrtav je za sva vremena. To je pravilo Brklbrlka. Ali, ništa od pustih želja. Mermernu nadgrobnu ploču nije imao snage sam da podigne. Ni lupanje i zapomaganje nije pomagalo. Sreća u nesreći bila je u tome što je grobnica prostrana, građena za šest osoba, a on je bio jedini živi stanovnik u njoj. Mogao je bez izvinjavanja, bilo kome, da promijeni i ležaj kad god bi primijetio da je na drugom mjestu svjetlije. Kretao se za tragom svjetlosti. Išao je u suprotnom smjeru od onog prema kome je plovilo sunce. Zamišljao ga je kao svjetlosnu baklju koja svako jutro kreće na maratonski put sa Olimpa, neosjetno promičući nebom, kao vrijeme. Da, baš tako. Iz podzemnog svijeta sunce se sluti, ali ne vidi. Možda ga zato uobražava u drugoj formi. A ono je ponekad znalo tako snažno, kroz rupice poklopca, da svijetli, da je prstima ruku pravio figure životinja, ptica, gmizavaca, čije su sjenke živjele na trenutak sa njim na cementnim zidovima grobnice. Praveći figure u pokretu, kokošaka, labudova, paukova, pasa, krokodila, ponekad bi se njihovom izgledu, ili radnji, glasno i nasmijao. A, istina je, nikada nije vjerovao u priču da je teatar sjenki postojao još u vrijeme pećinskog čovjeka. Sad više tako ne misli. Ljudski prsti su savršenstvo tvorca. Otkud im tolika moć transformacije? Ako ikad izađe među žive, svima će prezentovati, a ne pričati, mogući teatar sjenki u kom su glavni glumci pet ili deset prstiju. Čovjek je sam i predstava i fascinirani gledalac.
U njegovoj mladosti mrtvaci su bili sahranjivani u običan zemljani grob. Posljednji pozdrav smrtniku uputio bi glagoljivi sveštenik sjetno pjevušeći biblijsku tužaljku na crkvenoslovenskom, predajući njegovo grešno tijelo materiji, a slaveći duh njegov što se uzdiže u naručje Boga jedinog. Potom bi ožalošćeni prišli i na sanduk sa tijelom umrlog, spušten na dno groba, ubacili po grumen zemlje na koji način su, ostvarujući posljednji kontakt sa pokojnikom, posredno, zemljom, htjeli i smrtniku i sebi dati do znanja da su ljudi svjesni svoje zemljane sudbine, i da će se ponovo baš u tom obliku, kad-tad, sresti i sjediniti. Tek onda bi na scenu stupili znojni grobari. Masne kose, sa kapama na glavi, užurbano bi, kao da ih neko goni, počeli da zatrpavaju raku busenjem, kamenjem, zemljom, pažljivo ih nabijajući čizmama kako bi humka bila manja i lijepo oblikovana. Da je sahranjen na takav način, sigurno ne bi bio živ. Bio bi živ ugušen. Ovako sahranjen, još je živ mrtvac. Čovjek predan nadi da će ostvariti pravo na život. Pravo na život!
O pravu na život nekoliko puta, u trenicima razočarenja, njemu i mlađem bratu govorio je otac:
− Još ćete me živa zakopati u zemlju?!
Bože! Da li je to to? Otkud je znao za takav ljudski udes?! Znači
li to da je zakopavanje živih pod zemlju uobičajeno u Brklbrlku?! Ili je to bio samo pokušaj očajnika da nestašnim dječacima kaže koliko su prevršili svaku mjeru u svojim nestašlucima? Bilo kako bilo, pomišljao je na osvetu. Ali prema kome? Da li su mu kumovali neuki ljekari nakon neke nedefinisane kliničke smrti ili mnogi dužnici, sumnjivi klijenti koje je najčešće zaduživao kao branilac na sudu pronalazeći neoborive dokaze o njihovoj nevinosti? Ili su ga živog u grob zatvorili oni kojima je pošteno sudio za neoprostive grijehe? Ko zna. Neodgovorne krivce kazna mora stići. Zar on nije bio, u dva mandata, vrhovni sudija u Brklbrlku? Ne može to tako! Ko je taj pravednik da smije nekažnjeno sahranjivati žive?
U grobnici je bilo prostrano. Pet praznih mjesta pored njegovog vapilo je iz mraka za svojim smrtnicima. Ali niko nije umirao.
Da samo neko umre, pomišljao je, bio bi oslobođen iz groba. Možda i neko čija sudbina je vezana za jednu od susjednih polupraznih ili praznih grobnica. Nemoguće da ga neko ne bi čuo, iz povorke ožalošćenih, kako lupa i doziva… Čudilo ga je i to da niko ne dolazi u obližnju nadgrobnu kapelicu, zidanu od fugirane cigle, koja ga je naprosto iritirala i tjerala na glasan podsmijeh u prilikama kad je dolazio na centralno gradsko groblje u Brklbrlku.
Sad pomišlja da ni taj mali ljetnikovac, predviđen da se najmiliji nakon iskrenog ridanja i potresenosti mogu u njemu odmoriti ili skloniti od kiše, nije proizvod nečije gluposti već životnog iskustva. Većina kapelica imala je ugrađen priključak za vodu i struju kako bi bliski rođak ili prijatelj mogao u miru skuvati kafu ili čaj, a potom ih ritualno ispiti baš kao što su to činili zajedno sa pokojnikom za njegova života. Ali, niko ne dolazi. Ne čuje glasove ni iz daljine. Kao da je groblje napušteno. Iz časa u čas bivala mu je njegova životna situacija sve jasnija. Ostatak života će provesti u grčevitoj, bijednoj nadi da će taj neko, nesrećnik, napokon umrijeti u Brklbrlku. Brklbrlk je bio grad poznat po tome što su se u njemu rijetko rađala djeca, a još rjeđe umirali starci. A on je bio njegov stanovnik! Možda i jedini stanovnik na svijetu čiji život je zavisio od nečije sahrane i upokojenja u miru božijem. Tad bi došli grobari i podigli mermernu ploču! Prvi koji bi ga ugledao kako izbuljenih očiju i raširenih ruku progovara iz sanduka, razmišljao je, sigurno bi pao u nesvijest. Na njegovo mjesto. Sa drugima bi već lako.
Život mu se, kako se gasio, činio sve privlačnijim. Život je bio prava stvar za čovjeka poput njega koji je uvijek znao šta treba, kad treba i kako treba. Jedino o čemu uistinu nije ništa znao bio je život na drugom svijetu. Ne samo da nije znao, nije ni htio da zna. Čak bi ismijavao one koji su pokušavali da mu nešto kažu o tome. I dok se prisjećao svojih nezrelih postupaka zbog kojih sada osjeća iskreno kajanje, kroz rupice na njegovom četvrtastom svodu počelo je da kiši.
Nebo je kišilo kratko, ali kiselo. Da li je to bio dar Boga, čovjeka ili psa?! Na sreću, sve je brzo prestalo. Miris mokraćne kiseline polako je isparavao i ponovo su zavladali mir i mrak. Valjda do sunca. Sunce će sutra zasjati i uz plač i naricanje ožalošćenih u jedno od grobnih mjesta do njega smjestiti istinskog mrtvaca.
A, ako se ni sutra to ne dogodi?! Ako se mrtvac ne pojavi?! Doći će smrt. Tiho. Na prstima. Iz jednog od pet memljivih praznih grobnih mjesta i staviti mu nježno svoj dlan na oči. Predaće joj se bez straha i pitanja. Ako taj drugi svijet već postoji, kako se pričalo, za druge, i on će među njih. Navići će se već nekako.
Ali!? Šta ako ni ona ne dođe?!
Već bi se nekako navikao na samoću i mrak u grobnici. Za razliku od onog u zemljanom grobu, mrak u grobnici je svjetliji. To bi mogao već sutra, svakom radoznalcu koji podigne poklopac njegovog nebeskog svoda, pod punom moralnom i materijalnom odgovornošću, potvrditi:
− U grobnici je mrak, mnogo svjetliji!
*
Pod naslovom „Senzacionalna vijest“, juče je, 30. maja 1953. godine, u „Glasu Brklbrlka“, objavljen članak nepoznatog novinara sa inicijalima R.Ž., sljedećeg sadržaja:
„Sinoć, 29. maja o. g. oko 21 čas, u područnu policijsku stanicu „Budžak“ došao je u teškom fizičkom i psihičkom stanju čovjek koji se predstavio imenom umrlog advokata XX, sahranjenog tri dana prije, 26. maja u 16 časova na groblju za nevjernike.
Navedeni se, po izjavi dežurnog policajca, žalio na jaku zubobolju i nesvjesticu, tvrdeći da mu iz donje vilice nedostaju tri zlatna zuba i zlatna proteza. Kad ga je dežurni policajac upozorio da mora govoriti istinu i samo istinu, smrtnik je zatražio da ode do toaleta ispljunuti krv. Od tada mu se gubi svaki trag. Protiv umrlog advokata XX, kome u interesu dalje istrage još ne možemo otkriti puno ime i prezime, pokrenuta je Interpolova potjernica jer bi njegovi eventualno smišljeni istupi sa vijestima iz podzemlja mogli negativno uticati na sve žive u Brklbrlku. O daljem toku istrage građanstvo će biti upoznato blagovremeno, a svi koji bilo šta znaju o kretanju navedenog mrtvaca, mole se, da odmah dođu u najbližu policijsku stanicu i daju izjavu, uz garanciju o diskreciji.“
