BITI ČOVJEK, FORMA, PJESMA
Biti čovjek – omogućiti pjesmi
da se ispolji kroz najrazličitije forme
Biti forma – nedovoljno za pjesmu
nerazumno za čovjeka
Biti pjesma – nadvisiti čovjeka
izaći iz forme
MORA, STVARNOST, POBUNA PJESME
Imao sam noćnu Moru
pjesme su pljuvale na mene
bacale kamenčiće zviždale
Bio sam na igralištu vezan nag
nikuda nisam mogao da se maknem iz centra
okolo su bili postavljeni kao drvored
naoružani čuvari nepoznate vojske
Sa Juga su se pjevale pjesme
sa Zapada se urlala pojezija
sa Istoka je kao crkveno zvono
protestvovala poezija
Slušao sam ih očima
već okružen gomilom smeća
već zatrpan novčićima
Onda su pendreci počeli da drže duge monologe
onda su puške počele da recituju
jednolične stihove
onda su se u refrenima pojavljivali sonični avioni
nesnosno bombardujući moje uši
I kad je već cijeli stadion bio u znoju i krvi
pojaviše se dežurni vatrogasci i humanitarci
štrcajući iz vodenih topova na sve strane vodu
od čega utren usijani prizor zgasnu
kao i žeđ suvih usana
Bože – kako je noć životna
O – kako si Moro stvarna
SAD, NEKAD, POMISLIM
I pogledom zapaljena dogorijeva vatra
tren lica u plamenu kao stid odveć je nestvaran
bijeli golubovi sve više liče na svrake
nekad duga ulica danas se čini kratka
nekad brz i lak korak trom i uspavan
jedino ribe odvajkada iskačući iz vode
istom sladostrašću
proždiru neoprezne insekte
i upravo one u taj čas čine grešku žrtve
predstavljaju svoj veličanstven izgled ljudima
Lice svijeta postalo je očigledno – bezizražajno
lice je nepotrebno – maske su neophodne
bjekstvo je nemoguće
svuda oko nas
stražare naši ostvareni snovi
PJEVAJ
Pjesmu tišine usamljenika
riječima magme iz utrobe vaseljene
Strah travki dok iščekuju orkan
pod dirigentskom palicom lahora
Magličasti huk zemlje
pred nadolazeću kataklizmu
Simfoniju vode na kamenim dirkama dna
Muk riba ispod nejestivog blještavog svoda
Pjevaj iz srca života pjesmu smisla
uprkos zatalasanom moru mraka
Otvorenih očiju
Pominjući imenovano na radost
prošlog i budućeg vremena
Pjevaj čarobnom frulom sebe
ne imitirajući čavrljanje ptica iz dosade
Ne pomišljajući ni na one
što slušaju te predano
Kao poslušno jato papagaja
nalakćenih misli na daljinu
PETAK
Ako me neko tog dana primijeti
neka mi slobodno priđe i podsje
ti da je Petak i da sam dva nare
dna dana slobodan da budem s
voj i mrtav za okolinu Zahvaljuj
ući toj pažnji možda ću već sutr
a ozaren subotom slaviti i u ned
jelju i to sve zbog majčice noći k
oja me svake subote čeka rašire
nih ruku i na zvjezdanom ćilimu
drži do jutra da bih joj po ko zna
koji put pričao uspavanku o Petk
u u kog iskreno vjerujem jer je o
duvijek za mene imao najviše lju
dskog razumijevanja mada svi tv
rde da je četvrtast ćoškast crn i d
a ne sluti dobru ++++++++++++ +
BIĆE, SJENKA, JEDINSTVO
Ptica leti nebom i pjeva
Sjenka njena na zemlji
ispisuje tišinom
notni kardiogram bjegstva
Čovjeka koji sluša pjesmu
odavno su preletjele
i ptica i sjenka
Ptica
što s pjesmom u daljini
nestala je a još u očima leti
Sjenka
koju ni vidjeli nismo
a još golica
i osmijeh širi obrazima
Srce ptice i srce čovjeka
jedno su srce
u grudima vaseljene
Ko da im to kaže – Svjetlosti
Na koji način – Mrače
TRAGEDIJA, NIJE
Led se napokon počeo da topi
sa sjevera juga istoka zapada
čuju se povici uplašenih na smrt
a odveć ogrezlih u vječnosti
Zar to i bespogovorne veličine
podižu galamu i nedoličnu larmu
zar i gromade čovječanstva znaju
kao najprostiji kaljež
zamišljeno gledajuć u jednu tačku
pljuckati na pozlaćen pod
i ćilim skupocijeni persijski
A otopio se tek grumen nade
brižni glečer jedan
i plovi s nepogrješivim osjećajem
za pravac
gdje još će mnogi doploviti za njim
providni i za uzdahe slavnih hladni
za sve te što oduvijek su u ime nas
tumačili poredak stvari
a ne vidjevši i sebe
kao brod nasukane smrtno
na skoro buduće vrijeme
