POVRATAK U ARIZONU
Proganja me želja da se vratim u prošlost. To je jedan od razloga što sam se, posljednjeg dana februara 2023. godine, vratila u Arizonu. Tokom devedesetih moji roditelji, brat i ja proveli smo tu, s prekidima, nekoliko godina. To me je uveliko formiralo, ali je također nekako povezano s tugom. Želim otkriti šta je ta tuga. Želim saznati da li je to tuga geografije, tuga golemih prostranstava. Nešto od te tuge povezano je s nekim mirisima. Prvi je miris tapisona jer sam shvatila da su njima prekriveni, barem u mojoj glavi, svi podovi u Americi. Drugi na mom spisku je miris pretjeranog korištenja klima‑uređaja. Jedva čekam da izađem iz aviona i uronim u taj potpuri od mirisa tapisona i klima‑uređaja, kao da je to nešto predivno, nešto što mi je veoma nedostajalo.
Jer Amerika mi je nedostajala bez obzira na to kako sam je opisala u svom dnevniku 21. aprila 2000: “Zaglavljena sam u jednoj beživotnoj pećini koja je dobra za moju budućnost.” S vremenom mi je počela nedostajati ta pećina, ili “tamnica”, kako sam je nazvala u istom tom dnevniku. Odnedavno, potaknuta uznemirujućim dešavanjima u američkoj politici ili, generalno, američkom životu, i našavši se u životnoj dobi kad osjećam da imam dovoljno iskustva da procijenim i prošlost i sadašnjost, žudim da ponovo posjetim mjesta svog djetinjstva, što će reći škole koje sam pohađala.
U ponoć stižem kod tetke. Ona sada živi u Južnom Phoenixu. Do 1987. živjela je u Skoplju, mom prvom i pravom domu. A onda se 1992. preselila u Solun, u Grčkoj, da bi se deset godina kasnije udala za mog američkog tetka i živjela u pustinji. Periodi kada smo mi i oni bivali u Arizoni nikad se nisu preklapali. Jedino vrijeme u našim životima kad se to desilo bilo je ono u Skoplju. Nedostajala mi je još od tada i ja nekako svako mjesto gdje ona živi osjećam kao svoje.
Kad sam kročila u njenu kuću, osjetila sam vrtoglavicu, dezorijentirana od putovanja koje je od polaska do dolaska trajalo 32 sata. Cijela vječnost je potrebna da stigneš bilo gdje iz Skoplja, pritom letovi uvijek kreću u nedoba, rano ujutro. Dva dana nisam spavala. Moj tetak spava u spavaćoj sobi, pa na prstima izlazimo u dvorište iza kuće. Poput mnogih dvorišta u Arizoni, i ovo je opasano zidom. Zid, viši od mene, napravljen je od čvrstih i teških cigli boje pijeska. Iznad zida vidim obrise stabla palo verdea koja rastu u susjedovom dvorištu i sežu iznad njega. South Mountain se nadvila poput mračne brodske palube na ponoćnom plavetnilu vedroga neba. Tetka pijucka Bailey’s, a ja guštam koktel s votkom i ledom. Noć je tiha, izuzme li se poneki automobil koji projuri ili zavijanje kojota. Toliko volim ovo mjesto – volim ga, volim ga, mislim dok udišem nepomični, hladni zrak arizonskog proljeća.
Hammond Drive
Na popisu stvari koje trebam uraditi u narednih nekoliko dana su kupovina, odlazak u streljanu, davljenje u meksičkoj hrani, i posjeta školama u koje sam išla kad mi je bilo jedanaest i osamnaest godina. Pretpostavljam, naravno, da će mi za pola tih mjesta trebati nekakva dozvola, a u mali mozak mi se uvukao strah da će me neko, ne budem li oprezna, ustrijeliti ili uhapsiti zbog upada na tuđi posjed. Čini se da su posvuda granice, neke su vidljive, neke nisu, jer nemaju sve kuće ogradu. Neki travnjaci toliko te mame da poželiš njima prošetati i smjestiti se pod neko stablo, ali znaš da ne smiješ – jer ko god da je vlasnik taj vjerovatno ima oružje i na uljeze gleda kao na legitimnu metu. Tako ću vjerovatno samo polagano voziti oko svoje osnovne škole Broadmor.
Škola je i sad tu, ali sve zgrade koje sam nekad poznavala potpuno su srušene i iznova sagrađene, pa su jedino prepoznatljivo obilježje četiri velika palmina stabla na parkingu. Ništa se tu nema za vidjeti, osim električnog znaka “Broadmor Elementary School” koji bljeska blizu raskrsnice, gdje mi je, mislim, onaj starac sa znakom “STOP” nekad pomagao da pređem ulicu.
Topli osjećaj sigurnosti preplavi me kad se sjetim tog starca u drečavo žutoj jakni, koji drži stražu na pješačkom prijelazu čekajući mene i drugu djecu. Bio je malo pognut, nosio naočale s debelim staklima, imao sijede brkove i govorio ljubaznim, blagim glasom. Sve nas je znao poimence. Znam to jer bi kazao i “Dobro jutro, April” djevojčici koja nije bila u mom razredu, i sjećam se kako sam pomislila da je baš smiješno djevojčici dati ime po mjesecu u godini, posebno po onom koje se ne završava na “a”, pa zvuči muški. Ipak, taj starac bio je siguran znak da je sve u svijetu baš kako treba. Zaustavljao je zle automobile za mene, starao se da sigurno stignem u utočište koje je za mene tada bila moja učionica, gdje bi me dočekao gospodin Taysom, moj učitelj, moj zaštitnik tog dana.
Osjećala sam se tada tako malenom, tako usamljenom; mislim na to dok puževom brzinom vozim Hammond Driveom i gledam blok zgrada u kojem sam početkom devedesetih živjela cijelu jednu godinu. Sve je tu isto, samo novije i čistije. Male terase koje vode do ulaznih vrata bloka trospratnica sa stanovima obojene su gustom crnom bojom, kao protuteža blijedim, čisto bijelim fasadama. Kuća upravitelja zgrade je na sredini travnjaka, ispred malog ograđenog bazena, ali trava je tu podšišana, i nema divljeg šiblja ni lipa koje su uokvirivale vodu. Duž ivice iscrtane su crvene linije, što mi govori da je parkiranje ispred zgrade zabranjeno. Vozim dalje, bojeći se da stanem. Zamišljam upravitelja kako izlijeće sa sačmaricom, ili policijsku sirenu kako zavija iza mene. Osjećam stalnu napetost. Nije to samo zbog oružja i pucnjave o kojoj stalno slušamo. To je zato što toliko toga u vezi s Amerikom kao da je sačinjeno od pravila šta je dozvoljeno, a šta nije. Parkiram se iza zgrade, tik ispod našeg negdašnjeg stana. Isključujem motor i samo sjedim i zurim u žaluzine moje negdašnje sobe.
Stanovi u kojima smo živjeli bili su po pravilu prazni, osim što su posvuda bili tapisoni, čak i u kupatilu. Dobili bismo tu i tamo rasparene komade namještaja, ko zna otkud – da li od drugih gostujućih profesora, koji su se samo spakirali i otišli? Bilo je tu starih lampi, rasparene fotelje, jedna sofa, oguljeni niski stočić. Naš stan bio je ogoljen i pust, baš kao i pejzaži oko njega; sve negdje daleko, sve čisto, sve pohabano, sve se može unajmiti ili pozajmiti. Brat i ja spavali smo na madracima koji su ostali u plastičnim omotačima. Nije mi jasno zašto ih moji roditelji nikad nisu skinuli. Vjerovatno su, kao i mi, bili pogođeni kulturnim šokom, ali su se oni morali držati kao odrasli. Valjda im nije ni palo na um da tu plastiku treba poskidati jer su se kod kuće, u Makedoniji, mnoge stvari čuvale u plastičnom omotaču, između ostalog i daljinski za televizor, ne samo da bi ostale čiste već i da bi odavale utisak da su netom kupljene. Naši prijatelji imali su nekakvu mašinu za umotavanje stvari, tako da su i stare stvari izgledale kao nove.
I tako me je jednog dana, dok smo sjedile na krevetu, s plastikom koja se pod nama gužvala, moja prijateljica Denise upitala, onako kako Amerikanci znaju postaviti delikatna pitanja. “Nena”, rekla je tiho – tako su me tada zvali jer Amerikanci nisu znali izgovoriti “Rumena” – “Nena, da te nešto pitam.” Zastala je. “Zašto ti piškiš u krevet?”, upitala me, tužnog pogleda.
S engleskog prevela Senada Kreso
