UGLUHO REČENO
Ne izlazim na bio dan osim
Po hljeb i cigarete
Jer moram
Stiješnjen neznanstvima
Po kahvama osjećam
Nelagodu
Susjede ne posjećarim
Ugluho bilo rečeno –
Njima
Ni smrti
Po redu ne stižu
Djece mi se nije našlo
I nikoga ne krivim –
Ne daj Bože
A i šta bi mi
Sad u ovom uneredu
No jedni drugima kopali oči
PAZARSKE BUKTINJE
“Ljudi, izgore tamo čovek”
Afanasij A. Fet
Gledam kako na naše oči živa
Hasema na lomači bukti
Kao pod žiškom cigara
Gar je duša Hasemina –
Vatra zbori:
Ljudi – čovjek gori
Usljed
Nedostatka
Vatrogasne opreme
Na balkonu plaminjaju
Kćerka i majka
U zagrljaju
A vjetar im nijem
Po mojoj kosi pepeo raznosi
ČEMER KEMERA
Ja u taj Kemer nikad nisam bio
Ali zato jeste moj brat
Hvala mu do neba –
Otud mi je prenio selame
I s duhanom cio takum –
Za merak
Još kaže:
Za neke je to
Samo Kemer – grad
A nekima bogme i čemer
Da nije ove od brata hedije
Ne bih ni znao
Da naših puno ljudi tamo
U tome Kemeru ko ja čemeriše
ČITANJE MÚKA
Između grada Pazara i susjednog
Mjesta mili jadovna rijeka
I rastu hrpine nečisti
Iza ljudi
Viđen iz dalji kroz runa dima
Pejzaž je platno načičkano
Kricima Edvarda Munka:
S deponije
Crne se prozorčići
Na romskim vjetrovitim kućama
Dobro utuvi –
Kad po ovim izbama
Kraj puta zamuknu gurbeti:
To zasigurno na kijamet neki sluti
U JEDNOM DANU
Kada je berberin Orhan osunetio
Jedino dijete iz srpske kuće –
Znali smo da je bio
Mortus pijan
Inače sunetio je u jednome danu
U dućanu džačku sirotinju
Besplatno
Kako je ono došlo pod britvu
To niko ni sad ne zna –
A tragalo se čak
I iz komiteta
Kad boniku otac svrati u sobicu
Da ga povaljenog vidi
Ko reče sinu:
Ako ćeš bez to kožice
Od mene bolji biti: i nek te –
Do lakta mu se pozlatile obadvije
