Pompeji ili o mladosti
Plašim se svoje kože
bijelog platna u ogledalu
odsutnosti koju ću morati
oplakati riječima
zagrliti tamu za laku noć
i pokriti je mekanom paučinom
da ljepše sniva
Plašim se udubina u kauču
otisaka njihovih tijela
u mojim vlastitim Pompejima plašim se
tišina koje ću popunjavati metaforama plašim se
vremena koje tiho trči u mjestu plašim se
da će mi nestati riječi a
tek sam naučila
govoriti –
Riječi koje (ne) zvuče onako kako znače
Riječ „dirljivo“
nije nimalo dodirljiva
Gnjecava je i sluzava
kao blato od izgaženog lišća
Miriše na mentol bombone
zaboravljene u zdjelici –
lijepe se jedan na drugi
jer ih nitko ne želi.
Ljubav kao žaba
onomatopejski zaroni u jezerce
troma i debela kao svemir.
Srce je prosiktala zmija otrovnica
pa hitro odgmizala dalje
da je ne opaze
da joj glavu ne odsijeku.
Tišina se ruši
vlastitim imenovanjem
šuška i opominje
svaku bezočnu prisutnost.
Prekid označava
kidanje prije kraja
odlazak s pozornice
dok predstava još traje
Istina podsjeća na istovjetnost
govori da su moja i tvoja priča iste
ali što ako su naše istine različite
a obje su jednako istinite?
Odbjegla pjesma
Brzo, prije nego što pobjegne
ovaj osjećaj u meni
tupa težina u nogama
brod zavezan u luci
oblak iz kojeg ne pada kiša
djetlić tupog kljuna
Ček malo, zamišljam ga –
dok drvi po drvu
blesavo i uzaludno i još nekako
Ne valjda smiješno!
Ne opet –
Dok sam o njoj pjesmu napisala
tuga mi je pobjegla.
