Vučja djevojka
Sjedi pognuta nad stolom i stišće olovku dok joj prsti ne pobijele, okružena mrvicama šarene gumice za brisanje, poput prljavih konfeta. Papir je na dijelovima toliko tanak da bi se svakog trena mogao poderati, ali to se ipak ne događa. Dok se ona bori, u mene gleda vuk.
Kapu je kupila na ekskurziji. Nije mi bilo jasno što kapa s vučjom glavom radi na božićnom sajmu u Pragu, ali kupili su je i drugi, možda baš zbog toga što je bila drugačija od svega ostalog. Prodavačica je bila sitna starica naborane kože i s velikim madežom na vrhu nosa, sva u crnome, s maramom na glavi i grbom na leđima, izgledala je kao netko tko bi Ivicu i Maricu zatvorio u kućicu od slatkiša. Nije nudila ni medenjake ni kuhano vino. Samo kape.
„Nemojte trošiti na gluposti“, rekla sam im, ali nisu me poslušali, što mi nije smetalo, sve dok su me slušali u vezi s važnijim stvarima, kao što je vraćanje na mjesto sastanka u dogovoreno vrijeme. Nosili su te kape cijelu večer i hihotali se kao što mogu samo osamnaestogodišnjaci, a kad bi im pravilni zubi bljesnuli u mraku, izgledali su poput čopora mladih hijena. Pustila sam ih. Ovo je najljepše doba njihova života. Što kasnije to spoznaju, to bolje. Zavidjela sam im, ne na mladosti, već na tome kako je provode. Ja se nikad nisam osjećala toliko slobodnom za takve bedastoće. Moj smijeh nije odzvanjao svjetskim metropolama i nisam nosila ništa što bi privuklo pažnju. Previše mi je bilo stalo što će drugi reći i što će misliti o meni.
Sutradan kape više nitko nije nosio. To je ljepota mladosti: sposobnost da sve brzo zaboravi. Samo ju je ona i dalje nosila. Nosila ju je u šetnji gradom, u autobusu, a kad smo se vratili, i u razredu. Svi smo znali da je drugačija. Zato su samo slegnuli ramenima, rekli: ona je takva, i vrlo brzo je prestali primjećivati. Ne i ja. Kad bi god pisali test, svako bih se malo sledila kad bih osjetila par životinjskih očiju kako me strijeljaju pogledom. Na neke se stvari čovjek ne može naviknuti. Nije toliki problem što se radi o vuku. Da, vukovi mogu biti strašni, opasni čak, ako su dovoljno gladni. Ovaj je bio miran, i to je ono najgore, kad čekaš da se nešto dogodi. Jer vuk je vuk, to ti je jasno. Kad je miran, to samo znači da planira svoj idući potez. Više vjerujem vuku koji te se otvoreno sprema rastrgati, nego onome tko te promatra i pravi se da nije gladan.
Moj otac znao bi satima sjediti i čistiti jabuke. Prvo bi ih ogulio džepnim nožićem, pažljivo ih izrezao na kriške, odstranio sve koštice, sve što je remetilo zadovoljstvo kušanja. Mene nikad nije ponudio. Sam bi pojeo svaku savršenu krišku, gledajući me u oči, kao da me izaziva. U dokumentarcu o dresiranju životinja, voditelj je pokazao psa koji je bio toliko istreniran da je gladan stajao pred zdjelicom omiljene hrane, sve dok mu trener ne bi dao znak. Tek bi onda navalio. Bila je to dobra predstava, ali nisam mogla ne primijetiti da su treneru ruke pune ogrebotina i ožiljaka.
Ruke mog oca uvijek su bile čiste, malene i mekane poput ženskih, ljudi su to ponekad komentirali, a on se smijao. Bio je to osmijeh umjetan poput ruža za usne i jednako je lako zavaravao. Svi su ga smatrali bezopasnim osobenjakom kojemu je, ispod slojeva sala, kucalo jedno solidno, dobroćudno srce.
Promeškoljim se i popravim krutu suknju od tvida. Ne volim kad je ovako tiho. Dio mene potajno se veseli kad su učenici neposlušni, kad glasno govore, ne obaziru se na moje upute i ne pišu zadaće. To znači da im duh još nije slomljen. Neka ih, sigurno će im ga svijet slomiti, prije ili kasnije. Jedva se odupirem želji da im postavim neko pitanje i razbijem tišinu, ali ne smijem, moram ih pustiti da u miru pišu test.
Zvjeram po učionici. Zavjese su rastvorene, a visoki prozori otvoreni. Zrak miriše na kišu. Osjećam je u kostima, osobito u lijevoj ruci.
Kad mi je bilo devet godina, pala sam sa zida na školskom igralištu. U ruci je sijevnula bol, ali nisam ispustila ni glasa. Prošli su tjedni dok učiteljica nije primijetila da se lecnem svaki put kad mi god nešto dotakne lijevu ruku. Pozvala je moju mamu, a ona me odvela liječniku. Dotad je ruka već počela zarastati, ali na pogrešnom mjestu.
„Viče li ona ikad?“ upitala je ljubazna sestra mamu, koja je cijelo vrijeme gledala stisnutih usana. Na kraju sam ipak povikala, ali tek kad su mi namještali ruku. Bilo je to pravo olakšanje.
Ustanem i zatvorim prozore. Podsjećaju me na oči, mirne i neumoljive. Gledam ih odozdo, izvijena vrata, kao da sam opet dijete i gledam prozore u portunu svoje zgrade. Kasnim kući, Dino je kriv, on, njegov jeftini, snažni parfem i tople usne. Ja sam kriva, nisam mu smjela dozvoliti da uđe za mnom u zgradu. Samo još jedan poljubac za laku noć, rekao je, samo jedan i onda idem, nisam ništa rekla, nisam mu rekla ni da ode kad je ušao za mnom. Ruke su mu bile čvrste i u njima sam se osjećala kao netko drugi. Otac je naglo izronio iz mraka, sjećam se bore na njegovu čelu, pljuvačke koja mu se skupljala u kutu usana i stisnutih šaka, ne sjećam se što je govorio, kao da gledam film bez zvuka, znam samo da je upalilo, jer je Dino brzo nestao, a ja sam ostala, zaleđenih nogu i obamrla tijela. Nisam se imala snage braniti, cijelo vrijeme gledala sam u prozor, majčin prozor. Da sam uspjela otvoriti usta i ispustiti glas, da sam je uspjela dozvati – bi li to napravilo ikakvu razliku? Ili bi samo čvršće zatvorila prozore?
Očeve ruke bile su meke i na meni nisu ostavile nikakve tragove.
Idući vikend otac je otišao u lov. Kad se vratio i u blatnjavim čizmama prošetao po netom očišćenoj kuhinji, u svakoj ruci klatila mu se po jedna mrtva liska, crna i sjajna; da nije bilo snježnobijelih kljunova, pomislila bih da drži dvije vreće za smeće. Majka je smjesta ustala i spremila ih u hladnjak. Nosila je bijelu bluzu, čim je dotaknula ptice, crvenilo se zalijepilo na tkaninu. Tad sam naučila da se krv liske uvlači duboko u pore i ne može isprati do kraja.
Više se nisam sastajala s Dinom. Više se nisam sastajala ni s kim.
Kad su nekoliko godina kasnije našli mamu, mjesec dana nakon što sam se odselila od kuće, nosila je istu bluzu, a pored nje bila je mrtva osa i teški vjenčani album umrljan krvlju. Mama je ubila prvo osu, a onda sebe. Bila je to parazitska osa, ona koja žrtvu prvo omami otrovom, a onda joj uštrca svoja jaja, jaja se izlegnu dok je žrtva još živa, larve se hrane tijelom domaćina ostavljajući vitalne organe za kraj, a jednom kad odrastu, probiju rupu u žrtvinoj koži i izlete. Svi su se čudili i pričali kako to od nje nikad ne bi očekivali, ali ja nisam bila iznenađena, ne znam kako je uspjela izdržati toliko dugo. Sad je barem bila slobodna.
Vučja djevojka imala je mamu-košutu, mršavu ženu tiha glasa koja se stalno vrpoljila i ogledavala oko sebe.
„Ispravit će ona sve“, rekla je. „Samo joj ne smijem reći ocu. Poludio bi.“
„Nije ovo ništa strašno“, kažem, „samo je malo popustila u matematici. U likovnom je i dalje odlična, učiteljica je rekla da je jako talentirana i da bi mogla na natjecanje.“
Žena odmahne rukom.
„Draže bi mi bilo da joj ni to ne ide. Što će s tim?“
„Možda na akademiju ili dizajn, puno je opcija…“
„Gluposti. Kažem li joj to ocu…“ glas joj utrne poput šibice, a u očima joj tiha molba. Znam kakvi su muškarci čije su žene naučile ne zauzimati prostor.
Vučja djevojka nikad nije bila dio čopora. Trudila se ponašati kao da joj to ne smeta, ali ja sam vidjela njezina mršava zapešća, odsutni pogled i trzanje na svaki glasniji zvuk, vidjela sam kako se poslije jedva primjetno njiše na stolici i kako je to umiri, vidjela sam njezinu široku odjeću i cipele primjerenije za odlazak u rat nego u školu, iako je bilo dana kad nisam bila sigurna da postoji razlika.
Drugi joj se nisu rugali, samo su je izbjegavali, kao da ne znaju što bi s njom. Lako se bilo rugati nekomu mršavom ili debelom, nekomu tko je izvalio nešto glupo ili obukao odjeću koja nije bila prema trenutnim modnim standardima četvrtog a. Ona je bila kategorija za sebe i zato nedodirljiva.
Zvono mi je zaparalo bubnjiće. Nikad se neću naviknuti.
„Gotovo je“, rekla sam. „Predajte testove.“ Na izlasku iz učionice, zatrpali su mi stol neuredno ispisanim papirima. Ona je ostala posljednja. Pružila mi je test, a kapa joj se nakrivila i gotovo spala.
„Dobro si me uplašila tom kapom“, nasmiješila sam se. „Čekaj, pomoći ću ti“, automatski sam posegnula za njom.
„Ne!“ zavrištala je glasno i resko. Iznenadio me taj glas. Ne znam kad sam je zadnji put čula da govori. Odskočila je od mojih ruku, kapa je pala na pod, a ona rukama grčevito pokrila glavu. Tek sam je tad zbilja vidjela. Tjeme joj je bilo poput šahovskog polja: nedostajali su čitavi buseni kose. Gledale su me oči pune bijesnih suza.
„Oprosti“, prošaptala sam. „Nisam znala…“ Pogledala me kao da želi reći: „ozbiljno?“, ili mi se barem tako učinilo. Brzo podigne kapu i nespretno je natakne na glavu. Kad je izjurila iz razreda, opet je bila vučja djevojka. Čopor od jednog člana koji i dalje štiti najranjivije.
Stigao je novi test. Ja sam ta koju testiraju. Vuk mi je opet živ pred očima i znam da mu ne smijem dopustiti da nas proguta.
Sara Kopeczky Bajić, “Više ne znam tko si”, HENA, 2022.
Knjigu možete nabaviti na: Hena
