Edipu
Nedžadu Ibrahimoviću, profesoru
Pozornica = Sljepilo?!
Gdje su ljudi Tebe u kojoj
kralj, pola lav, pola čovjek,
sve u svemu heroj
pomjeravši granice
Tebancima oporuči tjeskobu.
Nekakva kuga! Kakva? U gradu
tražiše zagonetku!
Pola lav, pola čovjek,
sve u svemu
prognan i slijep,
kao onaj na Kavkazu što
kljucaše sebe vatrom
sada na bilbordu oporučuje
slobodnim robovima
novi zlatni vijek
kao onaj u pjesmi o mori
kinooperatera,
dakle, noćnoj mori,
pokazuje prstom
fokusiranim na iskrivljenu sliku.
Mitsku?
Stvarnu?
Spomenika zemlja
I
Hodam po nastambama onih
koji su iščezli. Eno ih na listovima.
Prevrćući stranice vidjet ćeš njihovu
priču što se u tuđini i tjeskobi vremena
zbivala a potom
zatrpana vjetrom i pijeskom.
Spomenik koji je pretrpio nelagodu viri
i danas
na kojem sunce
otkriva vrijeme i namjere graditelja
koji su rodoslovna stabla,
strahove i običaje uklesali –
kao pohvalu sebi i
onima koji su iščezli…
II
Ima priča koje su obrasle
mahovinom i šumom
pa sada ptice na njihovim kostima
– cvrkutom – veličaju Onoga koji sve
zna i ni jedna tajna nije mu tajna.
Ja, onaj kome je dato
znanja onoliko koliko je suncu potrebno
da mi sjenu koja ne pravi hlada
učini dvaput većom, slušam cvrkut i žubor vremena –
sanjam…
III
Zemlju u kojoj će spomenici
biti prognani. Gdje će radost srca
i zvuk lire raznositi se vjetrom,
zastajkujući tamo gdje pijesak
ne sipi
i vrijeme,
sopstvenim kolapsom,
ne viri i ne ponavlja se kao
moja sjena,
koja tražeći hlada
ne pravi istoga.
Možda
V. P. Disu
S očima u zlu, gledavši tuđe nebo
i tuđeg vremena sjaj, tražeći smisao pod
tuđom idejom – ovamo po tuđim frontovima
nekoliko nas
pričali su
u tom memlu i bijedi
ratne priče,
iste one kojima su strah i nelagodu
otklanjali Aleksandrovi vojnici pred pohod na Perziju.
(S onu stranu naše stvarnosti, u opsadnom gradu,
o nama su barbari na barbarski način mislili).
Želeći da se povijest okonča
ponekad kopljem,
ponekad strojevim korakom,
zagazivši u rat izlazili smo iz njega
drukčiji no što smo ulazili…
Nekome je nedostajalo tijela!
(Rukama i nogama i vriskom ostajali smo zauvijek
na frontovima razbacani, nevini i bezbrižni kao san!
Kao stvarnost izvan nas!)
Pričali smo u mraku
o našoj bezbrižnoj mladosti,
snovima koje smo imali,
sjećajući se očiju izvan svakog zla.
Zagledavši se u naša požutjela lica,
zgrčena i izmijenjena prepadom i jurišom,
pričali smo o povratku u neko magleno jutro
u našu dolinu, u našu ravnicu, koje su u sjećanju
mirisale proljećem…
U jurišu bi,
dok nogama srljamo u povijest,
nadajući se pobjedi i možda će neko
od nas završiti u ratnoj poeziji,
prevareni ratom i zlom,
pomislili na dragu,
ne sjećajući se očiju
koje su imale san.
Ugledavši njenu ljepotu,
misleći negdje u kasnoj
jeseni da spava izvan svakog zla!
Slike
Čudesna slika svijeta
u mojim je očima
obična i prazna. Sjaj
oka na mudrosti isijava
posljednje iskre navalentna
života. Temperatura bljeska
topi se i nestaje a preda mnom
mravi igraju kolo.
Na usnama traga nedostaje.
Ni krvi, ni sjaja…
Djetinjstva u mladosti nježnoj.
Jer
čudesna slika svijeta
u mojim je očima
obična i prazna.
Na granama glasovi se udvaraju,
šarenilo vašara ne šareni više,
šećerna se vuna ne topi na nepcu.
U pometnji ovoj
− običnoj i skladnoj –
trebalo je budućnost
na vrijeme upamtiti.
Jer
čudesna slika svijeta
u mojim je očima
obična i prazna.
Terra incognita
Ostalo u sjećanju onda kada me
vjetar zimus ispratio jedno grožđe,
nekoliko ljeta, plodne ravnice i brda koja
se vikom dovikuju i razumiju kao što se jezik
i govor došaptavaju da saopće svijetu sebe.
Bila je mati, kao iz pripovijetke, na pragu a otac
se negdje dokazivao među lokalnom bagrom
svojom istinom o ratu i prognanom pozicijom.
Nemajuću gdje, čeznutljivo se hrvao sa sobom?
O ratu, vrativ se, pamtivši plodne
ravnice i brda i viku i rumenilo negdje u sumraku,
sjećajući se kako zimus sunce na zalasku tek biva na pola
puta da stigne ljetno u podne, ne želim pričati.
O čemu? O bolu koji ne želim ni u jeziku
opet proživljavati i gledati kako se stihovi u prevodu,
kao oni s kojima dijelih priču, gube.
Plodnom ravnicom danas vjetrovi, noseći s brda
škrtost pejzaža, raznose i pravdu i jezik i pjevaju
kao ljudi o ljudima koji su upamtili zemlju? Grožđe
se ne cijedi. Butine djevojaka u kaci vriskom u polju
ne razliježu se… Tišina i jedna nakrivljena,
na neplodnoj ravnici, istina i čežnja za pjesmom
koju su vinom iz podruma
znali pronijeti mladići kojima zavičaj bi škrt.
Andrićeva ulica
Okupi se svjetina pred Lutvinom kahvom,
kao u konzulska vremena, i jedni
druge ubjeđuju u ispravnost
stavova. Neki kažu da su čitali
Andrića. Drugi ga smatraju
robom od izuzetna značaja.
Neki će spomenuti i brkove kako
se miču u tuđini, poput priče
u bosanskoj kafani u kojoj dim koluta
i jah dubokom jekom poput džezve
zvekne i škripe vrata.
Andrića, opet, nema.
E-mail Odisej
Penelopo,
neka ti nije na čudo što
počinjah ovako, bez uobičajene prepiske,
koja biva u ljubavnu pismu.
Vidim, Grčka opet propada.
Na Olimpu bogovi se tuku kao djeca
u predvečerje. Nemah vremena da hartiju,
koja nevina na stolu pred mojom krivicom stoji,
namirišem kakvom izbom s mojih putovanja.
Penelopo,
kako je tamo gdje sam tebe imao
sretnu u sjeni od hlada?
Često si čitala poeziju. Ponekad
desnom rukom zaklanjala si sunce,
očekujući mene.
Penelopo,
gdje su sada vjetrovi koji su
s mora unosili u naše odaje miris blagosti i
pjesmu galebova koji, prelijetavši more, ponekad su
u vodi ogledali se kao ti u mom snu.
