Strojevim korakom
r
devetoga maja osamdeset i pete godine
ulicama beograda parada? vojna?
jugoslavija u zjenici oka!
na bulevaru đaci združeno mašu
zastavama! helikopteri nadlijeću
i ulaze u kadar. pred skupštinom
ešalon? politika piše o nadmoći
i desetogodišnjoj pauzi parade…
otac mi, desetar, vjerujem da je
sve to gledao istim uzbuđenjem kojim
je kleo se u narodnu armiju…
a
strojevim smo ušli u devedesete?
slike parada zamijenili smo užasima rata?
proljeće je počelo prerano?
u kadru golub? iz kojeg li je gradskog
potkrovlja izletio, prepadanut, a koju
godinu ranije na paradu naviknut?
otac? nema ga?
t
pucketa… zavičaj u proljeću?
novogodišnje prskalice ostale su u sjećanju!
otac? ima ga? koja bolest više – trauma?!
bježao sam iz podruma – gledajući u goluba
što prepadnut i nenaviknut
prhnuo je iz kadra!
Početak pjesme
Željeznička stanica.
Jutarnja magla? Korak radničke klase
stvara privid o jednakosti nas i onih drugih.
Žena, prilazi mi na nekoliko mačijih koraka,
Kao da na šapama, tiho i beščujno…
Štampa na klupi
masnim slovima bilježi slogane
o pravdi i budućnosti, zaboravljajući prošlost.
U jutarnjoj izbi, uz maglu i studeno inje,
ozeblo na granama – para hukće!
Jedan znak dovoljan je pisku.
Ona, može biti da je Karenjina?
Otkud u Bosni?
Ili, ne znam, para se pomiješala sa
bukom i satne kazaljke
prave vrijeme kao što slutnja u poglavlju sluti sebe.
Zimske noći
Italu Calvinu
Ako jedne zimske noći
jedan pjesnik
izvan naselja dobro poznatoga,
gledajući preko jezera,
mjesecom obasjana,
baci svoje rukopise u kojima se
trag mastila i kapi vode pomiješaju,
čekajući kraj sa zebnjom,
što od hartije što od zimske noći
ali ponajviše da neće nepoznati neko te noći
naići na pjesme na kojima bi se mogao odgonetnuti
kraj pjesme…
pređe s onu stranu,
mogao bi vidjeti sebe kako,
odgonetajući svoj početak,
sjeća se mirisa snijega koji tiho
pada po vodi na kojoj mjesec
svjetluca, svjetluca, svjetluca…
Ako pobijedimo patetiku
Dariju Džamonji
Ako ti jave da sam pao tamo
negdje na bojnom polju,
sjećajući se tebe jednim cvijetom koji
je na vojničkom šinjelu izgledao smiješno i
ako ti, pored toga, kažu da je ljubav naša
njima bila smiješna i da sam lagao kad sam
rekao da volim te i da ti, pored mene, sve to
izgleda kao knjiška patetika kojom se,
u nedostatku sebe, pravdam nekakvim čitačima
i ako ti jave,
ako je bio tamo – preživio nije,
ne vjeruj,
draga, nego pođi ka poštanskom sandučetu
u kojem cvijet i danas ima smisla,
pismo koje čeka sumrak dok mene i
slične nama odvode u mrak,
i ako ti, pored svega, jave da sam bio tamo,
ne vjeruj, jer smrti na bojnom polju kao da i nema!
Filmska šetnja
I
Kao na stećku, obraslom i zaboravljenom,
negdje u brdima pod paprati i travom,
hodam gradom, podignuvši ruku,
kao da nekoga pozdravljam, ili, ne znajući
sa koje strane, očekujem onoga ko bi
mogao doći?
Sunce i dalje sja! Gledam da izgledam pristojno. Osjećam:
pogledi su vidljivi kao na filmskoj traci. Snimaju me?
Ne čačkam nos i ne znam kako izgledam sada u njihovim očima?
Možda, naletivši na predstavu u ulici, jedan kadar, pomislim
i da će sve ovo biti komedija, ali oni su smrtno ozbiljni i
moja smrt njima ne znači mnogo.
Ne znam kako bih trebao izgledati?
II
Protežem se,
kao na stećku koji u brdima čeka snijeg i
pokoji vrabac, vjerujem, odmara sjenu na njegovu boku.
Koračajući, ne znam na čijoj strani sam i
otkuda bi mogli doći, povesti me u šetnju,
vjerujući da “moja” odsutnost njih baca u sumnju?
Danas, kada vidim prijašnjega sebe, ne znam
jesam li to ja ili mi jezik, sjećajući se sebe,
obrastao mahovinom pod vrapčevom sjenom,
na ulici, kao u lovu, pjeva o zavičaju.
Vjetar
U gradu vjetar na isti način puše
kao da ga nema. Na obližnjoj trafici,
dok vjetra nema,
uzmem oslobođenje,
lažeći se imaginarnim stavom.
Ptice,
ne mislim da sam ptica, izležavajući se na žicama,
sa vjetrom u krilima… poneko od njih, kljunom uzme od svoga doma!
Istu pjesmu sedmično zaurlaju? Ne znam otkuda mi je govor ptica poznat.
Možda?
Ne?!
Bio sam u gradu. Bol osjećam u prsima.
Steže me s one strane odakle vjetra ima?
Ne zovem se Jozef K, ali stidom preplanuo,
kao da se kome radujem.
Puška
Oslonjena o zid kao o klin.
Nekoliko utisnutih proizvođača
iz nekoliko pregaženih ratova.
Koji žig tamo čija žrtva ovamo?
Kada me žigne kao da puca –
Kao da puška, okačena,
ovako o klin kao o zid
želi da, utisnuta žigom na više mjesta,
dezertira slična fantomskome bolu u nozi
koju, kako vidim,
više i ne vidim, izuzev – kako
trči ovamo trči onamo na
frontu kao u igri.
Poslije kao u životu? – gdje
dezertet ljubi onu koja
je znala čekati…
Puška
kao okačena, kao nijema,
kao da puca, kao da me čeka
kao žena?!
Ljubav u guberniji
U kojoj guberniji si sada
čekaš
da se vratim sa fronta
kao da sam zalutao u
kakvom ruskom romanu
u kojoj guberniji
koja tišina snijega
i breze pod snijegom
Knjižara – plakat
Prazne kutije?
Plakat Prosvetin u
Kišovoj knjižari?
Kiš, isuviše ozbiljan da bude
O zidu kancelarijsih miševa.
Eno ga – tamo – pored sebe
Iznad plakatiranog ambijenta zjapi
Poput kutija punih njegovih i
Zabranjennih knjiga? U izlogu
Gavrilo još uvijek ima brkove.
Ako bi lijevim
Ako bi desnim
Ako bi
na Kiša
Udario bi?
Pune kutije otpisanih knjiga.
Sele se kao što ljudi, potom, u zaboravu bivaju?
Ako bi neko – ko?
Ako bi – obojicu –
ugledao bi?!
Pijaca
I kiša, evo, vidim stala je.
Ne onako kao što se obično staje.
To ne priliči kiši! I, namjesto kiše
vidim nju kako na pijaci,
birajući nešto od tropskog voća ne
izgleda nimalo egzotično. Naprotiv.
Izgledala je, u haljini od tisuću cvjetova,
sasvim obično,
kao da ruku uz ruku, s njim, negdje u daljini, zalazi i
nestaje, ali ne onako kao što kiša to čini.
Rapitujući se o cijenama i
gledajući da, bez žurbe, jer neko je,
sigurno je to, čeka – kupi
izledala mi je kao poezija na pijaci,
nakon kiše.
