DIOBA
Ponekad između nas
najednom naraste
neka divlja daljina.
Cijepaju se vali
na naježenoj koži vode,
nad vihorima rijeka
lebdi milenijska čežnja
rastavljenih bregova,
kora kedra otvara oči
i roni ćilibarske suze.
Svijet –
to je ovaj rascjep između nas.
Između godova mojih prstiju
i godova tvojih prstiju,
cvjeta rana neba
i zjapi čeljust zemlje.
Pogledaj
koliko daljine stane
u prstohvat jednog ožiljka.
Cijeloga života
prelazit ću ovu pustopoljinu
lišenu cvijeta i sjemena,
koracima odbrojavati pustinje
brisane vjetrovima bez odredišta i porijekla.
I nikada te neću sustići
iako mi trčiš u susret.
Jer između nas
u svakoj nijemoj minuti
narasta neki prostor
zasijan slijepim putokazima,
i jedna oštrica
u grlu samotno pjeva
zarinuta
u pukotinu nesagledivu.
TETKA
Nedostajala je samo jedna sićušna nesmotrenost
svetaca nagnanih u trk,
jedno preuranjeno grčenje kažiprsta pijanog vojnika
pa da umjesto zida bezimene dobrinjske zgrade
meci rasprskaju lobanju dvomjesečne djevojčice
i tople grudi u koje je uranjala lice,
cvileći poput šteneta.
Nedostajao je samo jedan trzaj tijela,
milimetarski neproračun izdajničkih udova
pa da sikteći šrapneli zaustave ženu na koljenima
dok puzi kroz grad s viješću da je živa
igrajući ulogu najhrabrije od svih pismonoša.
Premalo je nedostajalo
da makovima šapućemo tajne korijenja.
Živimo vrijeme pozajmljeno od nevoljkog lihvara.
Zato sa neizrecivim zadovoljstvom sadiš cvijeće
istim onim rukama što držale su me
u neuništivu naručju,
i s nemjerljivom slašću valjaš po nepcu
posljednji dim cigarete.
Zato se smiješiš,
uprkos vječitoj tuči
i raku u maternici.
