Krajolik sa stopama u pepelu
Moraš najprije otići da bi priča
započela, tome su me naučile bajke.
Otišla sam. Sad za mnom kloparaju
ucviljeni duhovi. Pokušavam ih umiriti.
Preko noći na terasi ostavljam
posudu s mlijekom. Obećavam
izlet na more. Oni odlaze. Kad sam sama u prostoriji
svim katastrofama lako je utvrditi porijeklo.
Zakopavam svoj um. Beskorisnu
vodenicu što melje glasove, plastične slamke,
račune, ruke koje zahtijevaju davati
i davati. Svoje ruke vrgnem
niz rijeku. One se u ušću
prisjete svega. U mojoj je glavi
farma krugova. Ako umrem
baš sad, niko neće dovršiti
to što sam pošla reći. I šta ćeš onda,
moj jade? Već august. Kad je toplo
stvari se šire. Širi se i vrijeme.
I prokletstvo ponavljanja. Drveće
guta vatra. Čitave šume. U jednom trenutku
više neće biti ničega što bi moglo izgorjeti.
Vatra nema budućnost. Kakvo olakšanje
za vatru.
