ženi koja uči moj jezik nakon što sam ja naučila njen
položi ruke svaki jezik je sahrana
mrkati milicajac što bali nad tijelima
smrskanim u mrak
ovdje nema otvorenog polja ni kuće
sve od prozora ovaj jezik
je soba gdje se kleči gdje se glasom
sa zidova struže čađ sve dok ti grlo
nije grm trnja grgut
tamnog bršljena
ukradi se kroz sječiva imenica gdje nas nema
kao sunce kad prodire kroz zavjese tapkajući
uspavano lice na krevetu uđi
na prstima i spremi se na tebe
će sve što me ne da na tebe žandarmi
i sirene koje bleje crveno ovaj jezik je stalno
stanje uzbune
položi ruke dok se ne vratim
na zadnja vrata dok mu iz džepa
ne ukradem svoj odraz i svoje ime onda
ćemo mu pljunuti u čorbu zatući na mrtvo
zapetim dojkama
