Lekcije o ratu
Nikad se ne završava.
Poslije kandila, rafala i generala dolazi
intelektualac. Ne nužno tim redoslijedom.
U hotelskim sobama godinama kasnije sanjaš
lice iza vrata, pritisak puške na potiljku, sudbinu
možda odgođenu, ali neumoljivu
kao oči Marine Cvetajeve. Svaki put je prvi put.
Jer tijelo pamti, ali ne nauči ništa.
Nikad se ne završava. Neka tuđa imena sad krvare
na sienenu, umjesto tvoje zapaljene kuće u kadru jedan čovjek
predaje dijete vojniku. Njegove oči
oči su tvog oca ili oca tvog oca, nije ni bitno. Ti si negdje,
na nekom trgu sad piješ kapućino, gospođa pored tebe kaže:
Kakav užas. Tvoj prezir pupa prelijep i svet.
Nikad se ne završava. Rat se vucara za tobom kroz kontinente
u dronjavim karavanima. Svaki rat je tvoj. Kad te na granici
američki policajac pita odakle si, ti prstom pokažeš
na sva mjesta koja nestaju. U supermarketu, među patlidžanima,
borovnicama iz Perua u decembru, tvoje zečje srce bježi
pred saznanjem da ćemo svi umrijeti.
Na kasi čuješ pedesetpetdolaraišezdeset i sjetiš se
čokoladica u šakama Unproforca, plavušana na sličicama za koje kaže da se zovu
Backstreet Boys. Tada je počeo, tvoj prelijepi,
tvoj sveti prezir prema svakome ko ima nešto za dati.
Nikad se ne završava. Ovo bježanje.
Rat ide za tobom i jeca od kostobolje. Čita tekst
zabrinutog intelektualca: Moramo spasiti Ameriku od balkanizacije.
Smijete se ti i tvoj rat. Iz vaših usta sipa ruda
sumnjivog porijekla. U prolazu
govoriš ispeglanim košuljama: Znate li
za kruženje kostiju u prirodi. Čovjek je najprije
koža i kost, onda samo kost usred bijela dana,
kost u zemlji, ispliva za majskih kiša u tvom vrtu,
ti tom kosti miješaš čaj, jer tvoj rat razvio je gadan kašalj.
Za praznik puknu
vatrometi, ti šmugneš pod stol.
Tijelo pamti, ali ne nauči ništa.
Teško je uvjeriti vlastito tijelo da je preživjelo.
Nikad se ne završava. Poslije kandila, rafala i generala
dolazi investitor. Tvoj prezir pupa
prelijep i svet. Na Tviteru čitaš
kolumnistu Nju Jorkera: Suosjećajnost nije prva stvar
koja padne na pamet kad neko kaže Balkan.
Smijete se ti i tvoj rat. Smijete se, temeljito balkanizirani.
Onda se tvoj rat zakašlje i ti ga moraš
odvesti u vece. Držiš mu glavu dok povraća, tješiš ga:
Uredu je, stari, ja te se još sjećam.
Gadiš se sama sebi dok sjedite, rame uz rame,
na hladnim pločicama. Jer ovdje se nema
šta drugo raditi, i niko drugi nije tu,
samo ti i tvoj rat.
monolog za drugi dejt
Većinom zurim u plafon i mislim
kako ne želim umrijeti. Imam glavu.
U mojoj glavi je farma krugova.
Na zapaljenom krovu
poskakuje žena. Tu su još i padovi
sa šestog sprata, šoferšajba, bombaš samoubica,
ivica stepeništa, moja očna jabučica razmeljana
preko šoferšajbe, morski pas, šal i bašlija, kvaka
za koju se kači šal, čvor, visibaba. Imam glavu.
U mojoj glavi je stomak pun leptirića.
Leptirići su nekad morski psi i žele van.
Puštam ih van. Zapinju za prag i razbijaju vilice o ivicu
stepeništa. Imam glavu.
U njoj je dnevni boravak. U dnevnom boravku
sjedi bombaš samoubica. Na teveu repriziraju
epizode. U mojoj glavi uvijek je repriza.
Reklama za Domestos. Mokar pod. Smrskana lobanja.
U mojoj glavi ponekad se otvori
jedna čistina. Tu se zrak uzoholi u misao
o tebi. Tad stisnem očne jabučice
i držim se čvrsto. Tad mislim o tebi. Mislim o tebi
na onoliko načina na koliko ih pada kiša.
Selma Asotić, “Reci vatra”, Raštan izdavaštvo, 2022.
