***
Mislim da sam prije desetak godina imao dobru šansu da smanjim svakodnevnu nervozu samo da sam imao bolju koncentraciju. Putovao sam autobusom i posmatrao krajolik kroz koji smo prolazili. Odjednom, bez ikakve najave, kao da mi je neko ispred očiju postavio filter, svijet mi se učinio sasvim drugačijim, s bezbroj mogućnosti prema kojima treba samo pružiti ruku. Bile su to male stvari, ali dovoljne da mi promijene život ukoliko im se posvetim.
Zaspao sam s čelom na staklu i uz te umirujuće misli. Kada sam se probudio zaboravio sam sve što sam vidio, razumio i zaključio. Koliko god sam pokušavao da se prisjetim, ništa nije ostalo izuzev slike ribara koji ispod kišobrana, u savršenom miru, mota cigaru jednom rukom. Zbog toga mi je danas, od cijelog tog spektakularnog “otvaranja svijeta” ostala samo želja da postanem ribar.
I to onaj prijeratni: sa zelenim ruksakom na leđima, u njemu Badelov konjačić za ribara, a za ribe Zdenka sir i vekna hljeba. Da sve radim kako se nekada činilo − do okuke rijeke dođem lokalnim vozom, siđem do vode, naložim vatricu, postavim lončić s kafom na nju, smotam cigaru jednom rukom i sjednem na kamen.
I onda polako, natenane, zaboravljam jednu po jednu stvar.
***
Kad su sve mogućnosti iscrpljene, korisno je sjetiti se da pored nekog potoka postoje dva kamena na kojima vrije voda za kafu.
Komad sira, kriška hljeba, tri pelinkovca, pola limuna, tri cigarete… I to je, otprilike, to.
Ali, prije toga ima puno posla da se zategne sve što je nabrano.
Čitam novine u kojima Drago Mlinarec kaže:
“Razmišljao sam uvijek je li moguće proživjeti život, a napraviti najmanju moguću kolateralnu štetu…”
Iz “Autobusne bilješke”
