Tomaž Šalamun
Krajem osamdesetih objavio sam Šalamunovu prvu knjigu pjesama Poker. Važna knjiga. Slova iz riječi Koper, grada u kojem je živio, u naslovu su ispreturana, onako kako je to u sarajevskom slangu običaj; tih dana je knjigu preveo moj drug Josip Osti i poslao mi je na čitanje, pa smo je brzo objavili. Tomaž je iz Ljubljane doputovao na njenu promociju u Kamerni teatar 55. Nije bilo mnogo gostiju, a ipak su svi na kraju imali potrebu da nešto kažu. Posjetioci iz te noći, dvije godine kasnije, nakon što je grad već bio pod vojnom opsadom, završili su na različitim stranama, neko je ostao u gradu, neko otišao, ali je istina da su te večeri svi dijelili isto oduševljenje pjesmama Tomaža Šalamuna. Trebalo je puno godina proći da taj paradoks prihvatim kao prirodan i normalan.
Poslije, kad sam se preselio u Ameriku, družili smo se, razmjenjivali poruke, ozbiljno vrijeme proveli u telefonskim razgovorima. Toliko često je boravio tamo, pa mogu reći: Tomaž je bio moj američki prijatelj. Jednom je nazvao iz Denvera, jer je snijeg zatrpao grad i njegov let je bio otkazan. Javio se iz nekog hotela nadomak aerodroma.
“Kako to podnosiš?“, pitao sam ga, zato što mene slični događaji usporavaju, izbace me iz života i svijeta.
„Ovo je dar! Slučajni trenutak mira u kojem najbolje pišem. Već dva sata sam bilježio, i nastavit ću večeras“, rekao je. „Ja tako radim, u pokretu. Nekad se u avionu preko Atlantica dogodi da zapišem dovoljno pjesama za kratku knjigu.“
Sjećam se, krajem devedesetih, bio je slovenski kulturni ataše u New Yorku, pa je često svraćao u D.C. I tada smo se sretali na kafi u knjižari “Kramerbooks”. Jednom smo bili usred razgovora kad se tamo pojavio predsjednik Clinton, reakcija gostiju je bila glasna, a to je Šalamuna prekinulo usred rečenice o perzijskoj poeziji, namrštio se zbog te nepotrebne buke u knjižari, nezainteresirano je pogledao američkog predsjednika, i onda nastavio svoju rečenicu tamo gdje ju je prekinuo.
Jednom, bio je neki skup u džamiji na Manhattanu. Američki istoričari su govorili o Bosni, a govorili smo još Tomaž i ja. Publike je bilo neočekivano puno. Tomaž i ja smo čitali pjesme, a onda je u tami, na džamijskom zidu profesor s Harvarda pokazivao slajdove Srebrenice i tumačio njihov sadržaj. Bio je to trenutak sakralne tišine. U tom trenutku boja je sa slajdova počela iščezavati, jer je svjetlo u prostoriji uključio imam džamije koji se upravo pojavio tamo, nezadovoljan onim što je u svome hramu zatekao. Rekao je da se skup prekida jer je došlo vrijeme njegove redovite molitve. Publika je bila zbunjena, istoričari su se bunili, ali je imam ostao pri svome. Na izlasku, Tomaž i ja smo potražili svoje cipele i iskrali se u noć. U toku večeri, nismo spomenuli događaj iz džamije. Ali smo pričali o Rumiju, Tomaž je njime bio opjednut.
U današnjem svijetu, poezija je zaobiđena. Ili je svijet poeziju zaobišao, s prezirom. Poezija je, valjda, jedina ljudska djelatnost koja traži životnu posvećenost a zauzvrat ne donosi profit. Sjećam se, u Americi sam radio na državnom radiju, i neki programi su emitirani u Grčkoj, ali se dogodilo da neki Grk greškom pritisne pogrešno dugme na odašiljaču i program nije stizao u njegovu zemlju. Dvije godine je pravljen program prije nego se otkrilo da u zemlju Grčku njegovi talasi iz Amerike ne stižu. Tako mislim da, kad bi se kojim slučajem na Zemlji prestala pisati i objavljivati poezija, svijet to ne bi primijetio. Poezija danas služi samo onima koji je pišu, ne iz potrebe da se životu odredi smisao, već da ga se učini podnošljivim.
Tomaž je bio biće jezika, više u svome tekstu nego u stvarnosti. Bio je pažljiv u odnosima s drugim. Ali kako nas drugi vide? Često sam, u razgovorima sa strancima, ovima što pripadaju našem književnom svijetu, čuo da neko kaže kako je, recimo, Danilo Kiš bio „žestok momak” ili “grub”, “sa slomljenim bokserskim nosom”. To mi je ispričao Breyten Breytenbah koji se s Kišom u Parizu družio nakon svog južnoafričkog zatočeništva. I nije on jedini tako mislio. Priznajem da sam ga uvijek vidio drukčije; najtačniji njegov portret je onaj na slici Slobodane Matić, u ruci drži veliku krunu maslačka, Kiš kosmat i razbarušen, i sam nalik na maslačak.
Jednako tako Breyten mi je za Tomaža Šalamuna rekao da je „divlji“. Zvao ga je Meksikanac, divlji kao priroda. I ne samo on! U početku sam pomišljao da je u pitanju greška u njihovoj percepciji, nešto povezano s našim kulturnim razlikovanjima zbog čega se događa nesporazum. Ali možda sam ja bio u krivu. Možda se mi, ipak, u “tuđini” promijenimo, što je vrsta adaptacije na nove uslove života i način preživljavanja u novom svijetu i drugom jeziku? Ili sam, ipak, u krivu.
“Nikada nisam bio čovjek./ Vazda anđeo”, kaže Tomaž Šalamun.
I još kaže:
„U post-šalamunovsko doba/ (…) gledam zalazak sunca i kažem/ sebi: znam,/ sunce je u mojim grudima./ Šta će oni raditi bez njega/ ako im ga ne vratim.“
Semezdin Mehmedinović, Mali roman o tišini, Buybook, Sarajevo, 2025.
