htjela bih imati haljine, htjela bih šugamane - usidrene brodove
htjela bih mirisati na coppertone kremu
pričati sve jezike zvonke i tvrde, neobrijane, glatke
dobre za kotrljanje jezika po zubima i nepcima
***
ljeti nas posjećuje rodbina
roditeljima tad svijetle oči kao krijesnice
majke se na plaži sunčaju u toplesu, hihoću
puše, piju kavu iz plastičnih šalica
noću se mi sestrične skrivamo po sobama
oblačimo spavaćice i haljine, majčine za specijalne prigode
svila i saten se zavlače pod rebra, škaklja nas, migolji dok plešemo
na meni se vide mršavi kukovi
sestrične kažu blago tebi, ti sve možeš jesti
gledaju se pred ogledalom, stišću prstima bokove, uvlače stomak
u mraku se igramo plašenja
njihove su priče strašnije, njihovi su životi odrasliji
one znaju sve o zaguljenim, zabranjenim ljubavima
zamjerkama, nose sjećanja na ratove
ja ih plašim paucima, štrigama sa raskršća i štroligama
kad se razdani ala šu trk do plaže
tamo smo najviše kao drvoredi i tamo smo najviše svoje
moje sestrične, sestra i ja, one vitke oble gdje treba
ja nespretna, prebrzo izrasla, nikad mi ne ponestaje energija
trčim kroz gustu trstiku, valja se pod mojim nogama
penjem se na svako stablo, gledam k nebu i zamišljam galaksije
sužavam pogled na vrh trepavica
zatvorenih očiju liježem, pod kapcima se vrte pinije
upadam nazad u oblake i šišarke
na sažganoj travi mi se pridružio maaike
dječak iz apartmanskog naselja
sestra me zafrkava zaljubljena si u holandeza
jednom će se presvući na plaži, jednom će mu pasti šugaman
ispostavit će se da je maaike djevojčica, zbog čega me zezaju i drugi
maaike prekosutra odlazi, kao što je otišao i andreas
dječak iz atene čija nona živi u mojoj zgradi
i christian, nijemac što ljetuje kod tete ulike sa četvrtog
ima frizuru na padelu, ne vide mu se oči
priznao je da ga šiša tata, on živi na drugoj adresi
ne viđa ga često i ta glupa frizura mu je sigurno zbog tate draga
drugi su se na to smijali, ali meni je priznanje zvučalo hrabro
mekano i nježno poput njegovog glasa
***
noktima stanjenim od soli skidamo priljepke sa stijenja
jedni drugima trpamo u usta, gadljivo ih gutamo
očiju skupljenih od naizmjeničnog ronjenja i gledanja u sunce
dok sustiže sparina, pravimo se nasukanim otocima
voljela bih da sam amfibija, da sam neukrotiva divljina, trn agave
da ljeto traje cijele godine, da živim kao kad dođu sestrične
ili naši obiteljski prijatelji, s djecom, psom i šašavim djedom
parkiraju kamp-kućicu i postave šator na litici
ispod more na par zamaha otvoreno i duboko
svako se ljeto nakratko preselim k njima
već prvi dan skinem modru majicu
zavežem je za štap, nek’ vijori morska zastava
moj pozdrav s oslobođenog teritorija
psu se to posebno sviđa, laje i skače, lovi je zubima
kao bura raznosi tkaninu
s djecom jurim kroz šipražje i kamenjar
sjedimo, izgrebane noge nam vise s litice
svijet ne seže dalje od mora
draži nas slan vjetar, gurka, tjera da skočimo s vrha
plivam gdje je crno, volim kad ne znam što je ispod
volim osjetiti morsku struju, volim ono čega se plašim
drugi me ne prate, pas laje s obale ali ne ulazi
vide se brodovi, kao točkice daleke obale
i roditelji mojih prijatelja iza stijenja
u uvali pričaju o revoluciji i slobodi
kupaju se goli, ponekad im skrijemo odjeću
ponekad se noću iskrademo poput djeda koji stalno luta
i svi ga tražimo pod krugom mjeseca
crtamo mape gusto zbijenim nebom
***
kad noću legnem premještam zvijezde u nove sinapse
voljela bih biti nomad bez stalne adrese
s kućom na kotače ili živjeti od hotela do hotela
govoriti jezike christiana, andreasa, maaike
dugim nogama prekoračiti sva godišnja doba
plavom zastavom razglasiti
permanentnu prevlast ljeta
